1. Temeljni kršćanski nauk

Bog:

Vjerujemo u Boga iako ga ne vidimo tjelesnim očima, jer za to imamo razumno opravdanje. Gravitacija je nevidljiva sila, ali postoji. Ni zrak ne vidimo, ali ga dišemo i održava nam život. Tako vjerujemo u nevidljivog Boga koji je stvorio ovaj vidljivi svemir, jer svemir sam od sebe se nije mogao stvoriti. Vjeru u Boga imali su ljudi svih vremena, uključivši i brojne znanstvenike. Vjera nije iracionalna već nadracionalna. Ona i filozofija-znanost se ne isključuju, nego jedna drugu dopunjuju, jer Bog je izvor sve istine i znanja; u njemu nema proturječja.

Samo je jedan Bog, ali ga ljudi radi svog ograničenog i slabog razuma zamišljaju u raznim oblicima i nazivaju raznim imenima. Bog je nestvoreni bestjelesni Duh, koji se objavio u Bibliji te tako znamo da postoji u tri Božanske Osobe ili Trojstvu: Otac i Sin i Duh Sveti. Sve tri Osobe međusobno se razlikuju ali imaju jednu te istu Božansku prirodu/narav i djelovanje izvan sebe. Bogu Ocu pripisujemo stvaranje, Bogu Sinu otkupljenje, a Bogu Duhu Svetomu posvećenje svijeta. Duh Sveti, Gospodin i životvorac, govorio je po prorocima. Tako je nastala Biblija ili Sveto Pismo. On rasvjetljuje, oživljava i upravlja Crkvom. Duh Sveti je prisutan u dubini naše duše ako živimo u milosti Božjoj i u cijelom svijetu, te kao blagi vjetar, potiče nas na dobro. Oca i Sina i Duha Svetoga častimo i slavimo, kao "jednobitno i nerazdjeljivo Jedinstvo u Trojstvu, Trojstvo u Jedinstvu".

Bog je sama ljubav, istina, ljepota, život. Bog je svemogući, vječni jer oduvijek i zauvijek postoji, posvudašnji, sveznajući, mudri, pravedan te nagrađuje dobro i kažnjava zlo, milosrdan pa oprašta sve grijehe kad se pokajemo, slobodan, sretan i blažen, dobar i bogat pa svima daje, a od nikoga ništa ne potrebuje, jednostavan, svet, suveren, vrhovni, apsolutni, potpuno i beskrajno savršen. Bog nije ni muško ni žensko već nadilazi sve spolne razlike i sve stvorenje. "Ja jesam Koji Jesam" (Izlazak 3:14). Tajnu Božje naravi i Presveto Trojstvo ne možemo do konca razumijeti, niti ju jezik može dovoljno izraziti, no ni najveći učenjaci ne razumiju potpuno sitni atom, daleko manji od čestice prašine. Božje Biće i moć, naslutimo u velebnom svemiru kojega je Bog stvorio, i još bolje shvaćamo vjerom u Božju Objavu, a tek poslije smrti duše u Nebu vide Boga kakav On jest.

Biblija ili Sveto Pismo.

Biblija je sveta knjiga kršćanstva i Crkve; za sve kršćanske zajednice ona je Riječ Božja. Sveto Pismo jer je od Boga nadahnuto, zaista i jest Riječ Božja. Ovime se potvrđuje istina vjere: Bog se objavio, Bog je govorio nekoć a i danas govori po Pismu ako ga se prihvaća i shvaća u zajedništvu sa Crkvom! Da bi se ispravno shvatila Biblija važan je kulturni kontekst njenog nastajanja. Govoreći o nadahnuću treba naglasiti da je Biblija Riječ Božja sadržana u ljudskoj riječi te da su biblijski pisci bili autori u pravom smislu te riječi. Pošto oni pripadaju određenom prostoru, vremenu, narodu i kulturnom krugu, njihov način izražavanja je svojstven miljeu u kojem su živjeli.

Povijest i Objava Božja su temelji za shvaćanje same suštine Biblije kao spisa nezaobilazne postavke biblijske teologije koji svoje polazište ima upravo u pojmu Riječi Božje. Riječ Božja po kojoj Bog stvara i uzdržava svijet (usp. Post 1) prema SZ-nom shvaćanju određuje i prirodne zakone (usp. Ps 33,4-9) se objavila u povijesti Starog zavjeta objavila, a utjelovila i postala čovjekom koji se zove Isus Krist i o tome govori Novi zavjet.

Povijest Staroga zavjeta. Rekli smo da Bog ulazi u povijest i u njoj se objavljuje. Nakon što u prvoj knjizi Biblije knjizi Postanka se u prvih 11 poglavlja govori o nastanak svijeta, grijehu prvih ljudi i općoj povijesti do velikog potopa u 12. poglavlju započinje povijest Abrahama koje je živio negdje 19-18 stoljeća prije Krista, a s njim će početi povijest izabranog Božjeg naroda Izraela. Ta postupnost Božje objave u gotovo 2000 godina prije Krista je opisana u 46 knjiga Staroga zavjeta koje Crkva prihvaća kao nadahnute.

Povijest Novoga zavjeta započinje sa likom i djelom Isusa Krista koji je Sin Božji postao čovjekom i po muci i uskrsnuću ispuno sva Božja obećanja i ostvario naše spasenje. Novi zavjet se sastoji od 27 knjiga od kojih su najvažnija 4 evanđelja jer im je u središtu život Isusa Krista. A Crkva uči da cijelo Sveto Pismo, pa i Stari zavjet ali u obliku slika i budućih nagovještaja, govori o Kristu i u njemu se ispunja.

Stvaranje:

Bog je htio da podijeli svoju ljubav i bogatstvo života sa drugim bićima i usreći ih, pa je dobrovoljno stvorio sve vidljivo i nevidljivo iz ničega. Ljudi samo prerađuju stvorene stvari a ni kapljicu vode ne mogu stvoriti iz ničega, bez postojećeg materijala. Sva stvorenja nose neki trag svog Stvoritelja. Prva knjiga Biblije - Knjiga Postanka opisuje stvaranje svijeta i čovjeka, no bez znanstvenih detalja.

Bog je stvorio neživu materiju koja se sastoji od sitnih nevidljivih atoma/elementa (tim se bavi fizika). Postoje 92 vrste prirodnih atoma od kojih je građen sav svemir: zemlja (jedino poznato mjesto u svemiru sa uvjetima za život), mjesec, planete, sunce, i na milijarde zvijezda većih od zemlje a vidljivih samo oko 3.000 prostim okom. "Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku Njegovih" (Psalam 19:2). Razne kombinacije atoma čine molekulu (tim se bavi kemija) od koje se sastoji geni i stanica, a od nje organi (list, pluća, itd.) fjaka, životinja i ljudskog tijela.

Bog je stvorio biljke, koje rastu i množe se ali su nepokretne. Znanost poznaje oko 350.000 vrsta biljaka. Bog je stvorio životinje koje imaju moć rasta, množenja, kretanja i čuvstva. One nemaju razuma ni slobodne volje. Ima ih oko milion vrsta. Životinje, biljke i ljudsko tijelo proučava biologija.

Bog je stvorio ljudska bića sa tijelom i besmrtnom dušom. Ateistička teorija evolucije uči da je život sam nastao iz mrtve materije, a čovjek se postepeno razvio od životinja. No, i znanstvena evidencija uviđa brojne nedosljednosti u tome lancu na primjer nagla pojava fosila, nedostatak prelaznih fosila, a još više pojava racionalne duše i duha kod čovjeka po čemu se on bitno razlikuje od svih drugih stvorenja, te su i brojni znanstvenici suglasni sa stvaranjem života od Boga.

Bog je stvorio i nevidljive anđele-bestjelesne, besmrtne duhove sa razumom i slobodnom voljom. Neki anđeli postali su buntovnici protiv Boga i u tome je začetak tajne grijeha i zla, te ih danas nazivamo zli dusi ili đavoli. Poglavica đavola je Sotona. Dobri anđeli koji su ostali vjerni Bogu u nebu čuvaju i štite nas, a đavoli koji su u paklu napastuju nas i navode na zlo, te lukavo uznemiruju sav svijet (vidi Luka 8, Ivan 6).

Bog je Gospodar stvorenja i povijesti. Sve što je stvorio, Bog ljubi uzdržava i na razne načine upućuje k dobru - osobito ljude, kojima je dao na suupravljanje zemlju, biljke i životinje. To Božje upravljanje se zove Providnost Božja.

Ljudski rod:

Bog je sve stvorio ali na poseban način je na svoju sliku i priliku stvorio čovjeka. Ljudsko biće (muško, žensko) je materijalno i duhovno: sastoji se od tijela i besmrtne duše. Čovjek ime moći shvaćanja i ljubavi, rasta, množenja, kretanja, čuvstva, razuma i slobodne volje. Tijelo uključivši 5 osjetila sastoji se od bezbrojnih stanica a sve skupa zajedno u čovjeku drži duh. Razum uključuje mišljenje i savjest - praktično rasuđivanje o dobru i zlu. Volja ili srce uključuje odluku, čuvstva ili emocije kao ljubav, nada, strah i žalost. Ljudska osoba, pojedinac je socijalno ili društveno biće koje živi i razvija se u zajednicama kao obitelj, crkva, država, i cijelo društvo-globalni svijet. Razumom čovjek može i treba da spozna postojanje Boga, a slobodnom voljom da ga prihvati, prizna i uvijek ljubi kao dijete svoga Oca, te ostvari zrelu ljubav u svome životu na zemlji. To je svrha ljudskog života na zemlji, sreća i dostojanstvo ljudske osobe.

Prvog čovjeka i ženu - Adama i Evu, Bog je stvorio u milosti na sliku i priliku svoju u zemaljskom raju, sa željom da zauvijek žive s Bogom u vječnom blaženstvu. Adam i Eva kao i svaki muž i žena bili su različiti u spolu, a ravnopravni i komplementarni. U kušnji, Adam i Eva nisu bili vjerni Bogu. Zavedeni od đavla sa primamljivim, ali lažnim obećanjem, oni su postali neposlušni Bogu. To je prvi ili istočni grijeh ljudi, koji je ranio i poremetio njihovo biće i narav: izgubili su milost Božju, i na sebe navuku svakojaki nered, nutarnju podijeljenost, pokvarenost, mane, požude, sklonost na grijeh, patnju i smrt. Ovaj istočni grijeh i njime ranjenu narav kod začeća i rođenja nasljeđuju svi potomci Adama i Eve, svi ljudi cijelog svijeta.

U povijesti svijeta grijeh je korijeniti razlog za svaku vrstu zla: bogohule, ratove, bolesti, bludnosti, zablude, krađe, prevare, sporove, mržnje, podjele među i narodima i drugim grupama, ratove, itd.

Grijeh:

Grijeh je uvreda Bogu: "Tebi, samo tebi ja sam zgriješio i učinio sto je zlo pred tobom" (Ps 51,6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, svaki grijeh je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane "kao bog" spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle "ljubav prema sebi sve do prezira Boga". Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe grijeh je dijametralno oprečan poslušnosti Bogu.

Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti sebi i nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao "riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona".

Isus Krist:

Gospodin Isus Krist je najveća osoba u povijesti svijeta. On je Sin Božji postao čovjekom da spasi ljude. Od njegovog rođenja u Betlehemu računa se nova kršćanska era. O povijesnom postojanju Isusa Krista svjedoče neki svjetovni povjesničari, tog doba na primjer rimski povjesničar Tacit. U Novom zavjetu na poseban način o Isusovu životu govore 4 evanđelista Matej, Marko, Luka i Ivan.

Isus Krist je druga Osoba Presvetog Trojstva - Sin i Riječ Božja, koji ima Božansku Narav od vječnosti, a ljudsku je narav primio u tajni utjelovljenja kad je bio začet po Duhu Svetom od Marije Djevice, pravi čovjek u svemu osim u grijehu. Ime Isus znači na hebrejskom Spasitelj, a Krist na grčkom znači pomazanik isto što znači hebrejski Mesija. Isus je postao čovjekom, da spasi čovjeka, uništi smrt i svim ljudima pribavi milost i mogućnost vječnog života s Bogom. Crkva danas uči da od Kristove muke smrti i uskrsnuće duhovnu korist imaju svi ljudi a ne samo Kršćani.

Isus je živio u Nazaretu u obitelji Marije i Josipa koji mu je bio poočim, i poslušno im pomagao. Radio je svojim rukama kao tesar. Negdje oko tridesete godine svog života, Isus počinje javno djelovanje: propovijeda evanđelje mudrosti, milosti i pravde učeći ljude što treba vjerovati i činiti da ostvare cilj svog života, vječno spasenje. Njegova poruka bila je jednostavna, ali duboka, često izražena slikovito. Ona je bila poticaj svijetu da se svijet preporađa na bolje. Srž te nauke je: ljubav Boga i bližnjega. Isus je činio i čudesa: liječio bolesne, utišavao oluju na moru, izgonio đavle, i uskrsivao je mrtve. On je put, istina i život.

Na veliki Petak, Isus iako je bio nevin raspet na križ na Golgoti ili Kalvariji kod Jeruzalema za vrijeme vladavine Poncija Pilata u Judeji. Crkva danas uči da je umro za grijehe svih ljudi te da su u tom smislu svi i za to odgovorni. Treći dan Isus je uskrsnuo od mrtvih. Svojom ljubavlju, trpljenjem, smrću na križu i uskrsnućem Isus je završio svoju zadaću, pobijedio je đavla, grijeh i smrt: proslavio Boga i ostvario spasenje ljudima.

Četrdeseti dan po uskrsnuću Krist je uzašao na nebo, ali je i dalje nevidljivo u Duhu Svetome prisutan u Crkvi, koju je osnovao da nastavi njegovo spasonosno djelo do sudnjeg dana, kad se on vrati.

Marija, Majka Isusova i naša Majka u vjeri:

Blažena Djevica Marija rođena je pred oko 2.000 godina u Palestini od pobožnih židovskih roditelja Joakima i Ane. Božjom milošću od svog začeća pa do kraja života, bila je bez grijeha. Živjela je u djevičanskom braku sa svojim mužem sv. Josipom. O Mariji svjedoče Biblija i Crkvena Predaja.

Marija je na naviještaj arkanđela Gabrijela začela Isusa Krista po snazi Duha Svetoga, rodila ga i dalje ostala djevica. Ona se zove i jest Majka Božja-Bogorodica jer je rodila Sina Božjega Isusa koji je istovremeno i Bog i čovjek. Sin Božji oduvijek postao je Sin Čovječji u Marijinu krilu. Svojom ljubavlju i vjernošću Bogu, Marija poglavito kada je bila pod Isusovim Križem kada je on umirao za spasenje ljudi i ostavio je Mariju nama za Majku, je sudjelovala u ljudskom otkupljenju. Cijeli svoj život Marija je vjerno, primjerno i skromno u ljubavi služila svoju obitelj i bližnjega. Na kraju života bila je uzeta na nebo, dušom i tijelom. Marija je savršeno sveta ljudska osoba, Majka Crkve - svih nas i uvijek je spremna pomoći nam i moliti Boga za nas.

Crkva:

Crkva je zajednica vjernika koji vjeruju da je Isus Sin Božji postao čovjekom, da je umro i uskrsnuo za naše spasenje. Dakle Crkvu je osnovao sam Isus Krist, a njegovi apostoli (Sv. Petar, Pavao, itd.) i drugi Kršćani širili su je po cijelom svijetu.

Crkva je Božji Narod, zajednica vjernika laika i svećenstva, i Mistično Tijelo Kristovo. Crkva Kristova je jedna, sveta, katolička i apostolska. Krist je glava Crkve i posvećuje ju svetim sakramentima i drugim sredstvima. Crkva je katolička, tj. Opća, za sve ljude i sva vremena te posjeduje puninu duhovne mudrosti i blaga. Crkva je apostolska, jer njom upravljaju nasljednici apostola biskupi na čelu sa vidljivim poglavarom Papom u Vatikanu koji je nasljednik sv. Petra. Crkva će po Isusovoj riječi trajati do sudnjeg dana.

Crkva, dobra majka i Učiteljica, preko Pape biskupa i svećenika, u ime Isusovo kao da sam Isus uči, nas uči Kristov put vječnog spasa koji podrazumijeva život vjere i činjenje dobrih djela. Sveti Duh Papi biskupima, svećenicima i vjernicima koji ostaju u zajedništvu Crkve omogućuje pravilno tumačenje Biblije, posebno spornih dijelova, te učenje stvari koje nisu u Bibliji

Crkva neprestano štuje Boga po cijelom svijetu sa Liturgijom/bogoslužjem. Pastirskom brigom ona dijeli narodu sakramente i druge blagodati te tokom godine po Crkvenom kalendaru slavi Boga i njegova djela, otajstva Isusova života, živote Marije i svetaca, blagdanima kao što su: nedjelje, Božić, Uskrs, Petrovo i Pavlovo, Velika Gospa, itd.

Župa, vođena župnikom-svećenikom, je osnovna zajednica Crkve i centar duhovnog blaga. Više župa sačinjava biskupiju na čelu sa biskupom, a sve biskupije u svijetu čine Katoličku Crkvu. Zajedništvo i uzajmna pomoć, svih članova Crkve/Kršćana na zemlji, učistilištu i nebu, zove se Općinstvo Svetih.

Zbog povijesnih razloga i raskola Crkva koja je u počecima bila jedna i jedinstvena se podijelila na više zajednica te danas oko 30% pučanstva svijeta danas su Kršćani, a od njih 60% Rimokatolici. Ostali kršćani pripadaju drugim zajednicama.

Socijalni nauk Crkve:

Crkva primjenjuje načela Božjeg zakona (moralnost, etike na društvene odnose i zastupa: pravo na život od začeća do prirodne smrti, slobodu vjere, udruživanja i izražavanja, ravnopravnom svih osoba, privatno vlasništvo i poduzetništvo u ekonomiji, prioritet rada pred kapitalom, humani standard života za sve (hrana, odjeća, stan, medicina, posao), racionalnu ekologiju, demokraciju, smanjenje naoružanja uključivši nuklearnog, mir i ljudsku solidarnost - i okviru istine, društvene pravde i općeg dobra, svrha države, politika vlasti je da u društvu brani pravdu, i dostojanstvo svih građana (djeca, bolesnici, starci, itd.).

Redovništvo:

Bogu posvećene osobe redovnici i redovnice žive po Isusovim evanđeoskim Savjetima (siromaštvo, čistoća, poslušnost), da se na poseban način sjedine s Bogom u ljubavi, svjedoče za njega i da koriste Crkvi i bližnjemu dobrim djelima. To je u ovom životu savršenije zajedništvo s Bogom. Postiže se milošću, vjerom, ljubavlju, meditacijom/razmišljanjem, dobrim djelima. molitvom i postom - askeza, te kontemplacijom i sakramentima.

Smrt i život vječni:

Četiri posljednje čovječje stvari jesu: smrt, sud, raj, i pakao. Smrt je posljedica Adamovog grijeha. Svaki čovjek mora umrijeti. Svaki dan na svijetu umire preko 200.000 ljudi. Duša se odijele od tijela i ide u vječnost, a tijelo nakon dostojnog pogreba, u grob i prah. Kao što tjelesnim rođenjem prvi put ugledamo ovaj svijet, tako poslije smrti ugledamo nove horizonte vječnosti - van vremena i prostora.

Odmah poslije smrti čovjek daje račun o svom životu pred Bogom, na posebnom sudu. One koji ljube Boga i nemaju smrtnog grijeha, i imaju milošću pročišćenu dušu Bog prima u kraljevstvo nebesko gdje gledaju Boga licem u lice u vječnoj sredini. Oni koji umru u stanju duše bez smrtnoga grijeha a nisu potpuno slobodni od posljedica učinjenih grijeha za vrijeme svoga života, moraju biti očišćeni te idu u Čistilište da očiste dušu i budu pripremljeni da mogu ući u raj. Dušama koje su u Čistilištu pomoći doći svojim molitvama a posebno misama.

Oni koji umru u nepokajanom smrtnom grijehu, osudili su se sami i Bog ih osuđuje na vječni pakao, gdje je velika bol radi odijeljenosti od Boga svog Stvoritelja i zbog promašaja razloga svog postojanja i života.

Sa Kristovim ponovnim i zadnjim dolaskom, doći će kraj vremena i povijesti svijeta kakvog danas poznajemo. Krist će tada uskrsnuti tijela mrtvih i tada će biti opći sud za cjelokupnu povijest svih ljudi, sudnji dan. Konačno, Bog će obnoviti nebo i zemlju u novo i slavno stvorenje. Vidi: Matej 24,25; Rimljani 8:19-23. Stvoreni smo za vječnu sreću i blaženstvo s Bogom. Nije kasno pokajati se za svoje grijehe i obratiti k Bogu do zadnjeg uzdisaja, ali nitko ne smije proračunato odgađati svoje obraćenje i oslobađanje od zla i grijeha koje nosi u svojoj duši.

2. Milost i sedam svetih sakramenata

Milost:

Katekizam katoličke Crkve nas uči da naše opravdanje ili spasenje dolazi od Božje milosti. A milost definira kao „naklonost, ničim zasluženu pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga.“

Tu se onda prirodno nameće pitanje sudjeluje li i kako u tom postupku opravdanja  čovjek sa svojom slobodnom voljom. Na prvo pitanje crkveni nauk odgovara potvrdno: „Bog je htio čovjeka prepustiti u ‘ruke njegove vlastite odluke’ (Sir 15,14), tako da sam od sebe traži Stvoritelja i da slobodno prianjajući uza nj dođe do potpunog i blaženog savršenstva.“

Dakle međusobni odnos Božje milosti i čovjekove slobodne volje u tom procesu, ostaje misterij ili tajna, koju crkveno učiteljstvo potvrđuje.

Milost Duha Svetoga daje nam Božju pravednost. Sjedinjujući nas po vjeri i krštenju s mukom i uskrsnućem Kristovim, Duh Sveti nas čini dionicima Kristova života. Opravdanje, kao i obraćenje, ima dvostruki vid. Na poticaj milosti čovjek se okreče prema Bogu i udaljuje od grijeha; tako prima oproštenje i pravednost odozgor. Opravdanje uključuje oproštenje grijeha, posvećenje i obnovu unutrašnjega čovjeka. Opravdanje nam je zasluženo Kristovom mukom. Daje nam se po krštenju. Suobličava nas s pravednošću Boga koji nas čini pravednima. Cilj mu je slava Božja i Kristova te dar života vječnoga. To je najizvrsnije djelo Božjega milosrđa. U djelu milosti Božja inicijativa pretječe, pripravlja i potiče slobodan čovjekov odgovor. Milost odgovara najdubljim težnjama ljudske slobode; poziva je na suradnju sa sobom te je usavršuje.

Posvetna milost je nezasluženi dar kojim nam Bog dariva svoj život; Duh Sveti nam je ulijeva u dušu da je ozdravi od grijeha i posveti. Naša zasluga pred Bogom samo je posljedica njegova slobodnog nauma da čovjeka pridruži djelu svoje milosti. A zasluge i duhovni rast duše se događaju po molitvi i činjenju dobrih dijela. Bog želi da mi ljudi na takav način surađujemo u ostvarenju našeg spasenja. Još je sv.Augustin kazao da Bog koji te stvorio bez tebe, bez tebe te neće spasiti. Pa ipak i te zaslugu treba u prvom redu pripisati Božjoj milosti, a tek onda čovjekovoj suradnji. I sama čovjekova zasluga pripada Bogu. Posvetna milost se gubi u duši po činjenjem teških ili smrtnih grijeha, a dok laki grijesi gase djelovanje milosti u duši i priječe duhovni rast. Izgubljena posvetna milost se zadobiva po dobro obavljenoj ispovijedi.

"Svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja pozvani su na puninu kršćanskog života i na savršenstvo ljubavi". "Kršćanskom je savršenstvu samo jedna granica: da nema granica".

Isus Krist je dao Crkvi sredstva za dijeljenje Božje milosti: sedam svetih sakramenata ili tajna, otajstava. Sakramenti su vidljivi znaci nevidljivog djelovanja Božje milosti, djelotvorni su snagom Duha Svetoga i posredstvom svećenika. Vanjski način i oblik vršenja sakramenta, naziva se Obred.

Čovjek ima skoro beskrajnu razumnu moć, ali duhovne stvari razumijeva na materijalni način putem ograničenih osjetila kao vid i opip. Svaki sakrament ima vidljivi znak (voda, kruh, itd.) i daje osobi nevidljivu milost. Dostojno primanje sakramenata liječi grijeh, posvećuje nas i vodi u život vječni.

Krštenje

Krštenjem postajemo dionici Kristove muke smrti i uskrsnuća, dionici njegova života dobivamo oproštenje istočnog i drugih grijeha ako se osoba krsti kao odrasla, novi život milosti, pravo na ostale sakramente, postajemo članovi Crkve-Kršćani.

Uskrsli Isus je zapovjedio "Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve sto sam vam zapovjedio!" (Mt 28,19-20).

Krštenje jest rođenje na novi život u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nužno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krštenje uvodi. Bitni je obred krštenja uranjanje krštenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu uz zazivanje Presvete Trojice, tj. Oca, Sina i Duha Svetoga.

Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži: oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha, rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga. Istim cinom krštenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svečeništva.

Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti.

Već od najstarijih vremena krštenje se dijelilo i djeci. Djeca se krste u vjeri Crkve. Ulaz u kršćanski život vodi k pravoj slobodi. Glede djece umrle bez krštenja, liturgija Crkve nas poziva da imamo pouzdanje u Božje milosrđe te se molimo za njihovo spasenje. U slučaju nužde svatko može krstiti, uz uvjet da ima nakanu činiti ono sto čini Crkva te izlije vodu kršteniku na glavu govoreći: "Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga".

Krštenje je vidljivi znak da postajemo slični, "suobličeni" Isusu Kristu, slični Njemu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su prvi kršćani krštenje rado slavili u svetoj vazmenoj noći kad Crkva slavi Kristov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Kao što je on kroz smrt došao do slave uskrsnuća, tako i krštenik kroz vodu krštenja dolazi do novog života u Kristu.

Potvrda - krizma

Sakramenat krizme je punina i potvrda krštenja. Duh Sveti koji se prima u potvrdi je Božji dar koji kršćanina prožima i potiče da odvažno i otvoreno svjedoči u svijetu za Krista i da radi na ostvarivanju njegova kraljevstva na zemlji. U Novom Zavjetu čitamo: "Kada su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sisao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga" (Dj 8,14-17).

Potvrda usavršuje krsnu milost; ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi nasu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima.

Potvrda, kao i krštenje, u dušu kršćana utiskuje duhovni biljeg ili neizbrisiv karakter; zato se ovaj sakrament može primiti samo jednom u životu.

Na Istoku se ovaj sakrament dijeli neposredno po krštenju; nakon čega slijedi sudjelovanje u euharistiji. Ta predaja ističe jedinstvo triju sakramenata kršćanske inicijacije. U latinskoj Crkvi ovaj se sakrament dijeli kada kršćanin dozrije do dobi razuma, a njegovo je slavlje redovito pridržano biskupu. To označuje da ovaj sakrament učvršćuje crkveni vez.

Potvrđenik koji je dostigao dob razuma treba, primajući sakrament, ispovjediti vjeru, biti u stanju milosti, imati nakanu da primi sakrament te biti spreman prihvatiti zadaću Kristova učenika i svjedoka, u crkvenoj zajednici, i u zemaljskim poslovima.

Bitni obred potvrde je pomazanje svetom krizmom na čelu krštenoga uz polaganje ruke podjelitelja i rijeci, u latinskom obredu: "Primi pečat Dara Duha Svetoga".

Darovi i plodovi Duha Svetoga

Crkva uči da sakrament „potvrde pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti: dublje nas ukorjenjuje u božansko posinjenje, po kojem govorimo: "Abba, Oče!" (Rim 8,15);čvršće nas sjedinjuje s Kristom; umnaža u nama darove Duha Svetoga; usavršuje nas vez s Crkvom“ (KKC1303) i nabraja darove Duha Svetoga koja dobivamo u ovom sakramentu koje ćemo malo pojasniti:

Mudrost - daje da kušamo slast Božje Riječi, nježnost njegove ljubavi i beskrajni mir koji dolazi u našu dušu kao odgovorimo na Božji poziv a dar pomaže donošenja dobrih odluka važnih za život

Razum - daje da znamo gledati naš život i u njemu otkriti prisutnost Božje Ljubavi koja nas poziva da ljubimo a pomaže nam u sposobnosti razboritog rasuđivanja

Savjet - nadahnjuje nam što trebamo tražiti od Gospodina i da se ponašamo dosljedno dostojanstvu poziva na koji smo pozvani, a pomaže nam u prihvaćanju svih dobrih savjeta od onih koji su nam poslani.

Jakost - jača našu vjeru, daje da naše srce postane blago i spremno u osluškivanju volje Božje, a dar pomaže da možemo ostati dosljedni u vjeri.

Znanje - čini nas sposobnima slijediti Isusa na putu života koji nam je objavljen i koji nam predlaže Božja riječ dan za danom, dar pomaže pri prihvaćanju istine i osobnog napretka.

Pobožnost - oblikuj u nama svijest da smo ljubljena djeca Očeva a dar pomaže da se obraćamo Bogu s poštovanjem.

Strah Božji - pomaže nam da se čuvamo grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem Veličanstvu.  

Dakle vjerski, duhovni i moralni život kršćana podržavaju i pomažu darovi Duha Svetoga. To su trajna nutarnje raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga. A plodovi Duha Svetoga su posljedice prisutnosti Svetoga Duha u kršćaninovu životu. Jedan od glavnih razloga zašto Sveti Duh dolazi u kršćaninov život jest taj da ga promijeni. Djelo Svetoga Duha jest oblikovati nas prema Kristovoj slici, čineći nas sličnijima Njemu. A 12 plodova Duha Svetoga u duši vjernika su: Ljubav, Radost, Mir, Strpljivost, Dobrostivost, Dobrota, Velikodušnost, Blagost, Vjera, Skromnost, Suzdržljivost, Čednost.

Euharistija ili Sveta misa

Euharistija je, uz krštenje i potvrdu, jedan od tri osnovna sakramenta uvođenja u kršćanstvo. Krist je stvarno prisutan u Euharistiji pod prilikama kruha i vina; ne samo da mu se klanjamo i divimo već da ga i blagujemo. On je tu da bude naša hrana za nadnaravni život kojeg smo primili u krštenju. Sam je rekao: «Ako tko jede od ovoga kruha živjet će zauvijeke» i «Tko jede tijelo moje i prije krv moju, ima život vječni u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6,51.54.56).

Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo - Crkvu.

Obred svete mise uvijek obuhvaća: uvodni dio i čin pokajanja, navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje ili pretvorba kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv koje čini Duh Sveti kada svećenik izgovrara Isusove riječi ustanove euharistije i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Krista u sv. pričest te završni blagoslov. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin, obred svete mise.

Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom cinu. Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve.

Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.

Ukoliko je žrtva, Euharistija se prinosi, i kao zadovoljština za grijehe živih i mrtvih, i zato da se od Boga dobiju duhovna ili vremenita dobra. Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu ispovijedi ili pokore.

Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jaca veze ljubavi pričesnika i Krista.

Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije; a obvezuje ih da to učine barem jedanput u godini.

Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. "Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu".

Budući da je Krist prešao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduće slave kod njega: sudjelovanje u svetoj žrtvi poistovjećuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu života, budi čežnju za životom vječnim i već sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blaženom Djevicom Marijom i svima svetima.

Posebna pažnja se pridaje spremanju djece za ovaj sakramenat. U župama se, nakon obuke za vrijeme trajanja župnoga vjeronauka, priređuje zajedničko misno slavlje prve pričesti. Prvoj pričesti prethodi i prva ispovijed. Preporučuje se da prva ispovijed ima svoje posebno obilježje. Najbolje je da se obavi tjedan dana prije pričesti u obliku pokorničkog bogoslužja.

Ispovijed ili pokora

Po milosti koju smo primili na krštenju postali smo djeca Božja, Kristova braća i sestre i članovi Crkve. Po krsnim obećanjima i po sakramentu krizme opredijelili smo se za Krista te Božanski ili milosni život u nama podržavamo, hranimo i razvijamo dostojnim primanjem svete pričesti, osobnim molitvama i kršćanskim životom. U tom životnom opredjeljenju i božanskom životu kršćanin bi trebao ostati i neprestano napredovati.

Na žalost rijetki su koji ustraju. Često se iznevjerimo svojim krsnim obećanjima, ne živimo po Evanđelju, postanemo neposlušni Bogu i time činimo zlo koje nazivamo grijeh. Grijeh je kršenje Božje volje koju Bog izražava preko svoje objave, kroz svoju Crkvu, kroz savjest svakog pojedinca.

Bog nam se ne osvećuje radi grijeha nego nas potiče da se obratimo i tražimo oproštenje, iako posljedice grijeha ostaju u duši pa i nakon ispovijedi, a to su narušene kreposti i povećanje požude i sklonosti duše na zlo što se treba nadoknaditi uzornim kršćanskim životom.

Uskrsli Isus je dao vlast opraštanja grijeha svojoj Crkvi kad je kazao apostolima: «Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite zadržani su im» (Iv 20, 22-23).

Sakrament ispovijedi sastoji se od triju pokornikovih čina i od svećenikova odrješenja. Čini pokornika jesu, kajanje, očitovanje ili ispovijed svojih grijeha, te odluke da će činiti pokoru za grijehe. Tko želi zadobiti pomirenje s Bogom treba ispovjediti sve svoje teške grijehe koje je učinio od zadnje ispovijedi ili koje prije nije ispovijedao, a Crkva preporuča ispovijedanje i lakih grijeha. Za ispovijed se treba pripraviti. Svećenik pokorniku nalaže kao zadovoljštinu za grijehe pokoru koju treba izmoliti.

Katekizam katoličke Crkve uči da: „Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu: a.) pomirenje s Bogom; b.) otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; c.) otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha; d.) mir i spokoj savjesti; d.) povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu“ (br. 1496)

Bolesničko pomazanje

Isus je sve važnije zgode ljudskoga života posvetio svojim sakramentima, tako je ustanovio i sakramenat bolesničkog pomazanja za one koji teško boluju. Za zemaljskoga života posebnu pažnju pokazao je prema bolesnicima. Bolesnike je pohađao i liječio. Kad je svoje apostole slao u svijet da propovijedaju, od njih je tražio da liječe bolesnike. Sveti Marko svjedoči da su apostoli «mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih» (Mk 6, 13). Sveti Jakov svjedoči najstariju praksu Crkve podjeljivanja bolesničkog pomazanja bolesnima: «Boluje li tko među vama, neka dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad bolesnikom i neka ga mažu uljem u ime Gospodnje, pa će molitva učinjena vjerom spasiti bolesnika. Gospodin će ga podići i, ako je učinio grijehe, oprostit će mu se» (Jak 5, 14-15).

Kršćanska je praksa da vjernici pozovu svećenika kada imaju bolesnika u obitelji. Tom prigodom ukućani pripreme bolesnika na svećenikov dolazak. Uz bolesnika se postavi križ, blagoslovljena voda i voštana svijeća. Ako je u mogućnosti, bolesnik će se ispovjediti i pričestiti. Kod podjele bolesničkog pomazanja sudjeluju svi ukućani u molitvi za bolesnika. Crkva preporučuje da se sakrament bolesničkog pomazanja slavi kod svakog težeg oboljenja, prije zahtjevnih «operacijskih» zahvata. Moguće ga je primiti i više puta, tj. Kad nakon izvjesnog poboljšanja ili ozdravljenja bolest ili nemoć ponovno nastupe. Riječ je o sakramentu koji se daje kao okrjepa za nošenje i prihvaćanje bolesti. Učiteljstvo Crkve preporuča zajedničko slavlje sakramenta bolesničkog pomazanja u određene dane u godini.

Prema nauku Crkve plodovi posebne milosti sakramenta bolesničkog pomzanja jesu: bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve; prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti; prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore; dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život. (KKC 1532)

Svećenički red

Crkva kao Božji narod, i kao zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista, po Isusovoj volji ima i svoje predvoditelje: papu, biskupe, svećenike i đakone. Sveti red se sastoji od tri stupnja: đakonat, prezbiterat i episkopat.

Služba đakona sastoji se u propovijedanju, dijeljenju blagoslovina i nekih sakramenata, pomaganja u liturgiji, pastoralu i u karitativnom djelovanju.

Prezbiter - svećenik je pomoćnik i suradnik biskupu pod čijim vodstvom upravlja župom ili obavlja druge apostolske službe. Svi svećenici na čelu sa svojim biskupom sačinjavaju jedan prezbiterij ili svećenički kolegij.

Biskup je punina i vrhunac svetoga reda, a prima se posebnim sakramentalnim obredom. Po njemu se na biskupe prenosi apostolska služba i daje im se ovlaštenje da u zajedništvu s papom upravljaju svojom biskupijom. Biskupi su u svojim biskupijama odgovorni učitelji i pastiri. Na svom teritoriju biskupije imaju upravnu, sudsku i izvršnu vlast u pitanju vjere i crkvenog života. Na čelu s papom sačinjavaju kolegij biskupa, koji nastavlja službu apostolskog zbora. Papa, biskupi i svećenici u zajedništvu s njime u ime Isusovo vrše službu posvećivanja, naučavanja i upravljanja narodom Božjim. Oni imaju vlast i milost da tumače Kristovu nauku i vjernicima dijele sakramente.

Papinstvo nije zasebni red nego vrhovna vlast i najodgovornija služba u Crkvi. Kao nasljednik svetog Petra, papa je i rimski biskup i vrhovni poglavar cijele Crkve. U upravljanju Crkvom pomažu mu biskupi i kardinali.

Ženidba

Bog je ženidbu ustanovio u raju kad je čovjeka stvorio kao muškarca i ženu. Isus je tu božansku ustanovu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Ženidba je sakrament, te milost toga sakramenta usavršuje supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo, i posvećuje ih na putu u vječni život, sakrament u kojem Bog svojim vjernicima daje pravo i dužnost da budu roditelji, te milost da mogu izvršiti svoje ženidbene dužnosti. Brak veže muža i ženu na vjernost do groba, daje im milost i pravo da budu pomoć drug drugu, te roditelji i duhovni i tjelesni odgojitelji djece.

Kršćanski brak zapravo je “mala kućna Crkva” koja sudjeluje u stvaranju kršćanske zajednice. Ženidba je objava Saveza između Krista i Crkve. Zajedništvo Krista i Crkve djeluje na zajedništvo muža i žene, koje se ispunjuje životom što naizmjenično između Krista i Crkve struji milošću i istinom koju je Krist darovao svojoj Zaručnici - Crkvi. Kršćanska ženidba je u svojoj biti “slika i udioništvo u savezu ljubavi između Krista i Crkve”.

Ženidbena privola, na koju se obvezuje ženik i nevjesta, bitni je činilac sakramenta ženidbe. To znači da ovaj sakramenat ne podjeljuje ni Crkva ni svećenik, nego da ga jedno drugom podjeljuju ženik i nevjesta kada izriču svoj pristanak u obliku koji priznaje Crkva.

Kršćanska ženidba je naravna ustanova i sakrament. Sakrament ženidbe obvezuje pred Bogom i pred kršćanskom zajednicom. Kao savez ljubavi i života mora biti obilježen vjerom Crkve koja će se očitovati u izvršenju bračnih obveza.

Kršćanska ženidba sklapa se u crkvi pred svjedocima i predstavnikom Crkve na obredu vjenčanja. Privola očituje one biblijske riječi da čovjek ne smije rastavljati ono što Bog združuje.

3. Božji zakon, kršćanski život i savjest te sažeci vjere u obrasce koje bi svaki kršćanin trebao shvatiti i o njima razmišljati

Smisao ljudskog života, kršćanski život i savjest:

Čovjek redovito sebi postavlja pitanje o porijeklu svijeta, samoga sebe i smisla kršćanskoga života? Koja je svrha njegova života? Od kuda dobro i zlo, koji je smisao svega, poglavito patnje i smrti? Ima li put do ostvarenja potpune sreće i života zauvijek? Što čeka ljude nakon smrti? Na ta velika pitanja ljudske egzistencije čovjek ne nalazi odgovor, no ljudi su oduvijek i posvuda postavljali ta pitanja u svojoj nutrini i nastojali saznati odgovore. Isus je došao na ovaj svijet i izjavio: Ja sam put istina i život, tko ide za mnom ne hodi u tami nego će imati svjetlo života… Tko vjeruje u Sina Čovječjega ima život vječni.

Kršćani dakle nalaze odgovore na sva svoja pitanja slijedeći Isusa Krista i u zajedništvu s njime. Kršćanin je dakle kršćanin upravo zato što sluša i nastoji provesti u praksu ono što je Isus naučavao. Bog je svakog čovjeka obdario darom razuma i savjesti da raspoznaje dobro od zla i dao mu je slobodu da pristaje uz jedno ili drugo. Zato kršćanin vrši svoj izbor između dobra i zla ne samo u skladu s razumom nego i gledajući Isusa kao primjer te slijedeći znakove Duha Svetoga i nauk Crkve. Njegovo je pravo i dužnost slijediti svoju savjest. Ali to pravo kršćanin priznaje i ljudima drugih uvjerenja jer konačno samo Bog će svakoga suditi. 

Molitva razgovor kršćanina s Bogom:

Kršćani mole zajednički u Crkvi, a ta molitva nazvana liturgijskom je najvažnija molitva, poglavito sveta misa. Zbog toga vjernik se treba ozbiljno truditi da sabrano sudjeluje na misi. Drugi oblici zajedničke molitve su molitva u obitelji ili s nekom grupom vjernika. Ali osim zajedničke molitve kršćanin treba i osobno moliti i razgovarati s Bogom.

Molitva je svako uzdizanje duše k Bogu. Zato se može moliti na različite načine: ako samo u svojoj nutrini mislima i željama razgovaramo s Bogom; to je nutarnja molitva; ako misli i želje popratimo i riječima; to je usmena molitva; ako razmišljamo tekstovima sv. Pisma ili svetaca, o svetim istinama naše vjere ta molitva se zove razmatranje ili meditacija.

Kršćanin pred Bogom nije prosjak nego ljubljeno dijete koje se Bogu ne obraća samo onda kad treba njegovu pomoć, nego uvijek i redovito u svemu u radostima i žalostima, kad treba Bogu odati čast i slavu, zahvaliti mu i moliti za oproštenje, nešto tražiti.

Kršćanin se moli Bogu: svako jutro i svaku večer; prije i poslije jela; kod službe Božje; kad crkveno zvono poziva na molitvu; u nevolji i napasti; u svakom važnijem poslu

Moliti se treba: pouzdano, jer Krist nam je obećao: "Što god zamolite u moje ime, učinit ću to"; ponizno, jer moramo biti svjesni da smo bezvrijedni po sebi, a sva naša vrijednost dolazi od Božje darežljivosti; predano, to jest onako kao Isus na Maslinskoj gori: "Ne moja volja, nego tvoja volja neka bude!"; ustrajno, jer Bog i svece pusti nekad da za jednu milost mole godinama.

Molitva je: rješenje za mnoge probleme - potrebno je da ljudi ponovno počnu moliti, i sve bi se promijenilo i popravilo; pomirenje i ljubav između Boga i čovjeka - Isus je obnovio dijalog između Stvoritelja i stvorenja; bila život svetaca - svi su oni bili ljudi molitve; životna potreba vjernika kao što je jelo potrebno za fizički život, tako je molitva potrebna za čovjekov duhovni život; naša poveznica s Bogom - čovjekova usmjerenost prema zajedništvu s Bogom se najbolje ostvaruje molitvom; naš instrument spasenja - samo onaj koji moli pobjeđuje snage zla, sposoban je za obraćenje, sposoban je izabrati Boga i ljubiti ga na najpotpuniji način, i na koncu dobiva od Boga milost spasenja.

Priprava za molitvu. Kada se želite moliti, odvojite točno onoliko vremena koliko želite provesti u molitvi. Odaberite mjesto gdje ćete biti pribrani. Zauzmite udoban položaj (sjedenje, klečanje, ležanje, šetnja...) i opustite se. Tako pripravljate svoj duh i tijelo za susret s Bogom u molitvi.

Zakon Božji:

Bog ljubi sve ljude i želi da svi imaju puninu života i sreću. Zato nam je dao svoj nauk, zakon i zapovijedi, da nam kao karta i pravila, pokazuje put k Bogu i vječni život. A sama bit Božjeg zakona je ljubav prema Bogu i bližnjemu. Uz ljubav prema Bogu svim bićem Isus uporno naglašava ljubav prema bližnjemu: Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima. Božji zakon je dobar i temelj je svih ljudskih sloboda, prava i dužnosti, kao i svih dobrih ljudskih zakona. Dobro je prisutnost svih potrebnih savršenstava; grijeh-zlo je nedostatak potrebnog dobra. Kršenje Božjeg zakona i gaženje vlastite savjesti mislima, riječima, djelima i propustom je grijeh.

Grijeh je najveće zlo na svijetu i izvor svega zla. Grijeh je prevarljiv, on zasljepljuje, zatupljuje i djeluje kao otrov i rak: razorno i smrtno. Prekršaj važne zapovijedi sa jasnom spoznajom da je nešto što činimo zlo i to činimo slobodnim pristankom, je teški ili smrtni grijeh koji vodi k odjeljenju od Boga - izvora života, i u vječnu propast, pakao, ako se ne pokajemo. Grijeha se možemo osloboditi po ispovijedi zaslugama Gospoda našeg Isusa Krista i sa pokajanjem i molitvom Boga za oproštenje: "tražiti''oprost i sam oprostiti" (Luka 18:13, 22:62, 23:42; Papa Ivan Pavao II u Zagrebu 1994.). "Padne li pravednik i sedam puta on ustaje" (Izreke 24:16). Bog svakome daje milost ili snagu da živi po njegovoj volji i zakonu: čini dobro i kloni se zla - odbije napast (napast nije grijeh dok se svjesno ne prihvati) te se pokaje za prošle grijehe. Pobožni život uključuje: vjeru, dobra djela, post, prinošenje Bogu svojih boli i problema, molitvu i sakramente. Za uspjeh u svemu treba vježba i praksa. Tako je i u duhovnom životu. U suradnji sa Božjom voljom i milošću, dobro djelo zamjeni loše djelo, a mnogo dobrih djela stvaraju dobre navike i karakter, koji vodi u savršenstvo, svetost te sretnu vječnu sudbinu - zajedništvo s Bogom. Zakon Božji nalazi se i u našoj pravilno i dobro odgojenoj savjesti, Bibliji, Tradiciji Crkve, pa i u pravednim zakonima države.

Glavne istine vjere:

1. Samo je jedan Bog a u Bogu su tri božanske osobe, Otac, Sin, Duh Sveti.
2. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja.
3. Ljudska je duša besmrtna.
4. Sin je Božji postao čovjekom i otkupio nas svojom smrću na križu.
5. Milost je Božja potrebna za spasenje.
6. Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom a zlo kazniti vječnom kaznom.

Najveća zapovijedi:

1. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameću svojom.
2. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ove dvije zapovijedi sadrže sav Božji zakon i zahtjevaju da održavamo Božje i Crkvene zapovijedi te vršimo djela milosrđa. Isus nam kaže: "Što nećeš da drugi tebi čini, ne čini ni ti drugima". Vidi: Matej 22:34-40; Luka 6:31,10:25-37; 1 Korinćani 13.

Deset Zapovijedi Božjih

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.
2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.
5. Ne ubij.
6. Ne sagriješi bludno.
7. Ne ukradi.
8. Ne reci lažna svjedočanstva.
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari.

Blaženstva:

• Blaženi siromasi u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!
• Blaženi žalosni, jer će se utješiti!
• Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!
• Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde, jer će se nasititi!
• Blaženi milosrdni, jer će milosrđe postići!
• Blaženi koji su čista srca, jer će Boga gledati!
• Blaženi mirotvorci, jer će se zvati sinovi Božji!
• Blaženi koji su progonjeni radi pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!
• Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
• Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!

Crkvene zapovijedi

1. Prisustvovati misi u nedjelje i zapovijedane blagdane i ne raditi težačke poslove bez potrebe.
2. Postiti i ne mrsiti u određene dane. (Post na Čistu srijedu i Veliki petak od 21. do 60. godine života dopušta jedan puni obrok i dva mala oba manja nego jedan puni. Prije Pričesti ne jesti ni piti najmanje jedan sat. Nemrs: ne jede se meso na Čistu srijedu i korizmene petke od 14. godine do smrti).
3. Ispovjediti smrtne grijehe najmanje jednom godišnje o Uskrsu. (Zatajiti teški grijeh u ispovijedi je teški grijeh). Primiti Pričest najmanje jednom godišnje o Uskrsu. (Primiti Pričest u teškom grijehu je teški grijeh).
4. Držati se ženidbenih zakona Crkve.
5. Doprinositi za Crkvene potrebe.

Glavne kreposti (teologalne i stožerne)

1. Vjera - vjera u Boga i Njegovu objavu.
2. Ufanje - nada u Božje obećanje.
3. Ljubav - ljubav (caritas) Boga i bližnjega.
4. Razboritost - pravilno rasuđivanje o onome što trebamo ili ne trebamo činiti, posebno u praktičnim stvarima.
5. Pravednost - svakome daje što ga pripada; poštenje.
6. Jakost - uvijek čini dobro bez obzira na poteškoće.
7. Umjerenost - obuzdava naše prohtjeve i sprečava zloupotrebe užitaka kao seksualnost i piće, te nas usmjeruje na pristojne u odijevanju posebno ženskoj modi, dobru higijenu kao ne pljuvanje na ulicu, kulturnost, itd; zlatna sredina.

Duhovna djela milosrđa

1. Dvoumna savjetovati.
2. Neuka poučiti.
3. Grešnika pokarati
4. Žalosna i nevoljna utješiti.
5. Uvredu oprostiti.
6. Nepravdu strpljivo podnositi.
7. Za žive i mrtve Boga moliti.

Tjelesna djela milosrđa

1. Gladna nahraniti.
2. Žedna napojiti.
3. Siromaha odjenuti
4. Putnika primiti.
5. Bolesna i utamničenika pohoditi.
6. ZarobIjenike i prognanike (izbjeglice) pomagati.
7. Mrtva pokopati.

Sedam glavnih grijeha

1. Oholost - pretjerano i krivo uvjerenje o svom vlastitoj veličini i značenju.
2. Škrtost - neumjerena težnja za zemaljskim bogatstvom.
3. Bludnost - neuredna težnja za seksualnim užicima.
4. Srditost - gnjev ili neuredno izražavanje negodovanja.
5. Lakomost - neumjereno uživanje jela i pića.
6. Zavist - ljubomora zbog sreće svog bližnjega.
7. Lijenost - nemarnost u vjeri, radu i u vršenju dužnosti.

Šest grijeha protiv Duha Svetoga

1. Ufati se previše (neopravdano) u milosrđe Božje.
2. Zdvajati ili očajavati o milosti Božjoj.
3. Protiviti se priznatoj istini kršćanske vjere.
4. Zavidjeti bližnjemu milost Božju.
5. Odbijati tvrdokorno spasonosne opomene.
6. Ustrajati u nepokori.

Četiri u nebo vapijuća grijeha

1. Hotimično ubojstvo.
2. Sodomski grijeh (protunaravni čin bludnosti).
3. Tlačenje ubogih osobito udovica i sirota.
4. Uskraćivanje zaslužene plaće.

Devet tuđih grijeha

1. Savjetovati bližnjega na grijeh.
2. Zapovijedati grijeh.
3. Privoliti bližnjega na grijeh.
4. Nagovarati na grijeh.
5. Hvaliti tuđi grijeh.
6. Šutjeti na tuđi grijeh.
7. Sakrivati tuđi grijeh.
8. Pomagati bližnjemu u grijehu.
9. Braniti tuđi grijeh.

Grijeh je i sablažnjavati - dati drugima loši primjer.

Čin vjere:

Vjerujem čvrsto sve što je Isus Krist učio i što sveta Katolička crkva predlaže vjerovati, jer si to objavio Ti, Bože, koji si nepogrješivo istinit. U toj vjeri želim živjeti i umrijeti. O, Bože, umnoži moju vjeru!

Čin ufanja:

Ufam se u Te, Bože moj, da ćeš mi po zaslugama Isusove muke i smrti i po mojim dobrim djelima, učinjenima Tvojom pomoću, oprostiti grijehe i dati nebesku slavu. U to se ufam zato, jer si to obećao Ti, Bože moj, koji si u svojem obećanju stalan i vjeran. O, Bože, učvrsti moje ufanje!

Čin ljubavi:

Ljubim Te, Bože moj, svim svojim srcem i dušom, više nego sve drugo na svijetu, jer si dostojan svake ljubavi, i radi Tebe ljubim svoga bližnjega kao sama sebe. O, Bože, užeži ognjem svoje ljubavi moje srce!

Čin savršenog pokajanja:

Moj Bože, kajem se i žalim od svega srca, što grijesima uvrijedih Tvoju neizrecivu dobrotu. Čvrsto odlučujem da Te uz pomoć Tvoje milosti neću više vrijeđati, da ću za svoje grijehe činiti dostojnu pokoru i čuvati se grešne prigode. Amen.

4. Ispit savjesti i praktične upute za ispovijed odrasli i djece

Praktične upute kako se obavlja ispovijed

Pokornik (osoba koja se ispovijeda): Hvaljen Isus i Marija! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Skrušeno ispovijedam svoje grijehe od zadnje ispovijedi koja je bila prije (tjedan, mjesec, ili toliko godina).

Pokornik nakon toga ispovjedi svoje grijehe kojih je svjestan nakon ispita savjesti od svoje zadnje ispovijedi. Teške grijehe treba ispovjediti po broju i vrsti (na primjer opsovao sam Boga 3 puta, tri nedjelje nisam išao na misu, a ako se ne sjeća točnog broja onda se kaže periodično koliko često pada u tu vrstu grijeha, na primjer jedanput dnevno, jednom tjedno i slično). 

Svećenik: Kratkim razgovorom ili nagovorim potakne pokornika, naloži mu pokoru za njegove grijehe i kaže mu da moli kajanje.

Pokornik moli čin kajanja: Kajem se od svega srca svoga što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim sve svoje grijehe i tvrdo odlučujem da više neću griješiti.

Svećenik: Nakon toga moli molitvu odrješenja od grijeha a kad je završio kaže: Gospodin ti je otpustio sve grijehe, pođi u miru. 

Pokornik odgovara: Bogu hvala.

Ispit savjesti za odrasle

Deset Božjih zapovijedi su temeljne za kršćanski moral:

Isus uči: „Dok je izlazio na put pritrča neki čovjek i pade pred njim na koljena i upita ga: Učitelju dobri, što moram činiti da baštinim život vječni? Zašto me zoveš dobrim - reče mu Isus. Samo je jedan dobar Bog. Znaš zapovijedi: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku“ (Mk 10, 17 – 19).

Katekizam katoličke Crkve uči: „Učiteljstvo pastira Crkve u moralnim pitanjima redovito se vrši u katehezi i u propovijedanju... Na taj se način, od pokoljenja u pokoljenje, pod vodstvom i budnošću pastira, prenosi poklad (baština) kršćanskog morala što ga sačinjava značajna cjelina normi, zapovijedi i kreposti koje proistječu iz vjere u Krista a oživljava ih ljubav. Ta je kateheza tradicionalno, uz Vjerovanje i Oče naš, uzela kao temelj i Deset Božjih zapovijedi koje izražavaju načela moralnog života što vrijede za sve ljude“ (Katekizam. br. 2033).

ISPIT SAVJESTI

prema Deset Božjih zapovijedi:

1. zapovijed: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih Bogova uz mene.

Ova zapovijed se opslužuje tako da vjerujemo u Boga i sve istine vjere. Štujemo Boga, imamo povjerenja u njegovu pomoć, ufamo se, ljubimo ga. Svaki dan molimo za sebe i druge. Čitamo Bibliju i duhovno štivo, nastojimo živjeti u duhu Evanđelja primajući život kao dar iz Božje ruke. Poštujemo Gospu, svece i anđele. 

Grijesi protiv prve zapovjedi: Nisam molio, molio sam brzo i rastreseno osobno ili na misi; izrugivao vjeru i vjerske istine, svojevoljno u njih sumnjao i odbacivao Boga, nisam se trudio dublje shvaćati svoju vjeru; bio praznovjeran i bavio se, pohađao ili drugima preporučivao alternative prakse (horoskopi, magija, vračanje...); činio svetogrđe, pričestio se u teškom grijehu a da se nisam prije ispovjedio; ogovarao, klevetao izrugivao druge osobe, vjernike, svećenike ili Bogu posvećene.

2. zapovijed: Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.

Ova zapovijed se opslužuje tako da poštujemo ime Božje i imena svetaca. Zakletvu polažemo samo po potrebi i po isitni. Ispunimo zavjet koji smo obećali. 

Grijesi protiv druge zapovjedi: Lakoumno izgovarao ime Bože, psovao Boga, Gospu, svece, male psovke i ružne riječi, proklinjao sebe ili druge, nisam ispunio dani zavjet.

3. zapovijed: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

Ova zapovijed se opslužuje tako da ne radimo teški posao nedjeljom, sudjelujemo na nedijeljenoj svetoj Misi. 

Grijesi protiv treće zapovjedi: Bez velike potrebe i obaveze radio teški posao nedjeljom i druge na to silio. Svojevoljno i bez opravdanog razloga propustio nedjeljnu misu; bio rastresen na misi i druge ometao.

4. zapovijed: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Ova zapovijed se opslužuje tako da: se poštuju roditelji i stariji u ljubavi, a roditelji su dužni svjedočiti svojim životom ljudski i kršćanski moral. 

Grijesi protiv četvrte zapovjedi: 

Za roditelje : svađao se, odgajao djecu bez ljubavi, nisam im davao dobar primjer kršćanskog i moralnog života, bio grub, popustljiv, nanosio obitelji štetu vlastitim porocima i lošim društvom. Za djecu: neposlušan roditeljima i starijima, ljutio ih, prezirao, loše o njima govorio, nisam im pomagao.

5. zapovijed: Ne ubij!

Ova zapovijed se opslužuje tako da živimo razborito i umjereno; brinemo se za život i tjelesno zdravlje; radom se skrbimo za potrebno u životu; trudimo se oko svojega spasenja i spasenja bližnjega. 

Grijesi protiv pete zapovjedi: Sve što narušava vlastito tjelesno i duševno zdravlje i bližnjega: srdžba, mržnja, opijanje, pušenje, droga; druge grdio, bio lijen, ovisan o gledanju TV i računala, tukao se, ranio drugoga, učinio ili poticao na abortus, korištenje abortivnih sredstava, želio ubojstvo ili samoubojstvo. 

6. zapovijed: Ne sagriješi bludno.

Ova zapovijed se opslužuje tako da u vlastitoj seksualnosti nastojimo biti čisti u mislima, riječima i djelima i molimo za to; biti svoj gospodar i ne dopustiti da strasti i požuda ovladaju dušom. 

Za oženjene: čuvati i poštivati bračnu čistoću. 

Grijesi protiv šeste zapovjedi: Pristajao na nečiste misli, gledao erotske sadržaje, pričao nečiste priče i viceve, sagriješio bludno sam sa sobom; sagriješio bludno s drugom osobom, prostitucija i njeno prakticiranje, učinio brakolomstvo, nisam poštivao bračne dužnosti i bračnu čistoću.

7. zapovijed: Ne ukradi.

Ova zapovijed se opslužuje tako da budemo pravedni, svakome vratimo ono što mu pripada; poštujemo tuđe; štetu nadoknadimo; ukradeno vratimo. 

Grijesi protiv sedme zapovjedi: Drugima nanio štetu prijevarom, nevaljalim radom, bio lijen škrt; potajno krao privatniku ili državi, tuđe pronađeno nisam vratio, plaću koju je drugi zaradio sebi zadržavao, druge izrabljivao; ukradeno nisam vratio. (Da bi ispovijed bila valjana ukradeno treba vratiti vlasniku, a ako ne znam tko je vlasnik vrijednost treba dati za potrebe siromaha). 

8. zapovijed: Ne laži.

Ova zapovijed se opslužuje tako da ljubimo istinu; govorimo trezveno i razborito ono što mislimo; što obećamo da izvršimo; budemo diskretni jer svatko ima pravo na svoju privatnost. 

Grijesi protiv osme zapovjedi: Lagao kako bi se hvalio, oholio se a druge ponizivao; pohlepa za dobitkom; ogovarao (a to znači nepotrebno iznosio tuđe pogrješke i mane), klevetao (a to znači uveličavao ili izmišljao pogrješke i mane drugih osoba); naškodio tuđem dobrom glasu i časti. 

9. zapovijed: Ne poželi žene bližnjega svoga!

Ova zapovijed se opslužuje tako da čuvamo ženidbenu vjernost u vlastitom braku; ne razaramo tuđi brak ni željom ni djelom. 

Grijesi protiv devete zapovjedi: Želio i napastavo tuđu ženu. Učinio brakolomstvo i preljub s tuđim bračnim drugom.

10. zapovijed: Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Ova zapovijed se opslužuje tako da se ponašamo prema drugima onako kako želimo da se drugi ponašaju prema nama; pazimo na svoje želje, odbacujemo i misao na nepošteno bogatstvo; doprinosimo za potrebe društva i crkve. 

Grijesi protiv desete zapovjedi: Nepravedno želio i hlepio za tuđim stvarima.

Kako se sačuvati od ponovnog pada u isti grijeh?

Vjernik je dužan paziti na svoj kršćanski i duhovni život. Nastojati svakodnevno gajiti stil obraćenja, a to znači moliti i raditi na poboljšanju svoga vjerskog i moralnog života. Treba zato molitvom i razmišljanjem usvajati nutarnju svijest o ljepoti Božjoj, o plemenitosti čiste savjesti i uvjerenje o rugobi i zlobi grijeha.

Treba izbjegavati prigode u svakodnevnom životu koje navode na grijeh. Koliko je do njegove slobodne volje dužan je odbacivati pristajanje na grijeh u svom srcu i svijesti, moliti Boga da mu udjeli odbojnost prema grijehu. Kada se u srcu i razumu događa početak napasti, molitvom se treba u svojoj nutrini uteći Bogu.

Da bi pobijedio vlastite sklonosti na zlo, vjernik se treba više moliti, uključujući molitvu za krjepost koja je slaba u duši te treba savladavati samoga sebe čineći male žrtve Bogu u svakodnevnici kako bi ojačao njegovu volju za dobro.

Na primjer, ako je duša sklona pasti u srdžbu, treba je odbacivati u svojoj volji, više općenito moliti Boga, ali i posebno za krjepost blagosti, izbjegavati prigode koje je dovode do pada u srdžbu i činiti male žrtve pokore odricanja kako bi njena volja u Bogu ojačala za dobro.

Usprkos tomu oni koji prakticiraju vjeru, imaju svijest o vlastitoj slabosti i potrebi česte ispovijedi.

Koliko se često ispovijedati i koji su posebni duhovni učinci ispovijedi

Da bi se praktično živjela vjera, svakako bi se trebalo ispovjediti za najveće svetkovine naše vjere Božić i Uskrs, a dobra praksa vjere je ispovijedati se jedanput puta mjesečno. U svakom slučaju dobro se ispovjediti čim prije nakon ponovnog pada u teški grijeh. I to zbog razloga što Crkva uči da je sakrament ispovijedi od velike pomoći na putu življenja vjere.

Katekizam katoličke Crkve uči: „Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu: a.) pomirenje s Bogom; b.) otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; c.) otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha; d.) mir i spokoj savjesti; d.) povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu“ (Katekizam br. 1496)

Poznata je izreka sv. Terezije Avilske: „O koliki su propali zbog manjkave ispovijedi“. Ispovijed je manjkava ako osoba svjesno zataji teški grijeh, ako se ne kaje, ako nema odluku da neće više griješiti te ako ne živi minimum zauzetog kršćanskog života. 

Osoba koja se dobro ispovijeda, može ponovno pasti ali svaki put se odlučuje i Boga i ponovno započinje borbu za vjerodostojan kršćanski život. 

Ispit savjesti za djecu

Sada ću se sjetiti svojih grijeha od posljednje ispovijedi, koja je bila...

1. Jesam li svaki dan molio ujutro, u podne, navečer; prije i poslije jela? Jesam li redovito polazio vjeronauk? Jesam li gdje zatajio svoju vjeru od straha ili stida?
2. Jesam li psovao male psovke? Jesam li psovao velike psovke: Boga, Isusa, Majku Božju, sveca? Koliko puta? Jesam li se zaklinjao Bogom ili nedostojno spominjao Boga?
3. Jesam li svojom krivnjom zanemario svetu Misu u nedjelju ili blagdane? Koliko puta? Jesam li u crkvi bio nemiran ili nepobožan?
4. Jesam li bio neposlušan i prkosan svojim roditeljima, starijima, u školi? Jesam li, usprkos njihovoj zabrani, gledao TV, išao u kino ili kamo drugamo? Jesam li se starijima rugao?
5. Jesam li se svađao ili se tukao? Jesam li koga mrzio? Jesam li koga naveo na kakav grijeh?
6. Jesam li rado što besramno mislio, gledao, čitao, govorio? Jesam li što besramno činio? Sam ili s drugima?
7. Jesam li što ukrao ili nađeno zatajio? Jesam li roditeljima uzimao novaca? Koliko?
8. Jesam li lagao? Pretvarao se?
9. Jesam li u zabranjene dane jeo mesa?
10. Jesam li bio ohol, rado se hvalisao? Jesam li bio škrt, zavidan, proždrljiv, lijen, neuredan? Imam li još koji grijeh?

Pred svećenikom

Hvaljen Isus! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Skrušeno ispovijedam svoje grijehe koje sam učinio od posljednje ispovijedi. Ispovjedio sam se... (kada?) Sagriješio sam ovo:

1. Molitve? Vjeronauk?
2. Psovke i kletve?
3. Sveta Misa?
4. Roditelji i stariji?
5. Svađe?
6. Besramno?
7. Krađe?
8. Laž?
9. Drugi grijesi?

Molim pokoru i odrješenje.

Svećenik kaže što treba izmoliti za pokoru a nakon toga se moli kajanje: Kajem se od svega srca svoga što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim sve svoje grijehe i tvrdo odlučujem da više neću griješiti.

Svećenik moli odrješenje od grijeha i kaže: Gospodin ti je otpustio grijehe idi u miru. Odgovara se. Bogu hvala.

OSNOVNE KRŠĆANSKE MOLITVE

Molitva: Molitva je razgovor s Bogom, a potrebna je duši da bi mogla živjeti u milosti kao i disanje tijelu . U molitvi se Bogu klanjamo i zahvaljujemo za sve dobro i molimo ga za Božju milost i naše duhovne i tjelesne potrebe. Molimo za žive i za pokoj mrtvih. Trebamo moliti svaki dan, a Bog će nam već odgovoriti na svoj način (Matej 6,7,18). Molitva može biti i privatna i zajednička (Misa, itd.). Molimo i Mariju, anđele, svetce pa i prijatelje, da se mole Bogu za nas. Možemo moliti svojim riječima, ili općim molitvama kao "Hvala Bogu", "Gospodine smiluj se", ili slijedeće uobičajene kršćanske molitve.

1 Osnove molitve

Znak križa:

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Oče naš:

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Zdravo, Marijo:

Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše. Amen.

Slava Ocu:

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Apostolsko vjerovanje:

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi s desna Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, i život vječni. Amen.

Anđelu čuvaru:

Anđele čuvaru mili! Svojom snagom me zakrili. Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju. Osobito, pak, me brani, da mi dušu grijeh ne rani. A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem, da se ondje s tobom mogu vijekom klanjat' dragom Bogu. Amen.

Anđeo Gospodnji:

Anđeo Gospodnji navijestio Mariji, I ona je začela po Duhu Svetomu. Zdravo Marijo... Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj. Zdravo Marijo... I Riječ je tijelom postala, I prebivala među nama. Zdravo Marijo... Moli za nas, sveta Bogorodice, Da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Pomolimo se. Milost svoju, molimo, Gospodine, ulij u duše naše, da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina Tvoga, po muci njegovoj i križu, k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Po istom Kristu, Gospodinu našemu. Amen. Slava Ocu...

Kraljice neba:

(Moli se umjesto "Anđeo Gospodnji" od Uskrsnog bdijenja do Duhova.) Kraljice neba, raduj se, aleluja. Jer koga si bila dostojna nositi, aleluja. Uskrsnu, kako je rekao, aleluja. Moli za nas Boga, aleluja. Veseli se i raduj, Djevice Marijo, aleluja. Jer je uskrsnuo Gospodin uistinu, aleluja. Pomolimo se. Bože, koji si se udostojao razveseliti svijet uskrsnućem Sina svoga, Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo Te, da po njegovoj Majci, Djevici Mariji, postignemo radosti vječnoga života. Po istom Kristu, Gospodinu našem. Amen.

Zdravo Kraljice:

Zdravo Kraljice, Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo! K tebi vapijemo, prognani sinovi Evini. K tebi uzdišemo, tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni, dakle, Zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progonstva pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe tvoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

Zaziv Duha Svetoga:

O, dođi, Stvorče, Duše svet, Pohodi duše vjernika, Poteci višnjom milosti, U grudi štono stvori ih. Ti nazivaš se Tješitelj, Blagodat Boga Svevišnjeg, Studenac živi, ljubav, plam, i pomazanje duhovno. Darova sedam razdaješ, Ti prste desne Očeve, Od vječnog Oca obećan, Ti puniš usta besjedom. Zapali svjetlo u srcu, Zadahni dušu ljubavlju, U nemoćima tjelesnim Potkrepljuj nas bez prestanka. Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj, Ispred nas idi, vodi nas, Da svakoga zla se klonimo. Daj Oca da upoznamo i Krista Sina Njegova i u Te, Duha Njihova, Da vjerujemo sveudilj. Sva slava Ocu vječnomu i uskrslomu Sinu mu Sa Tješiteljem presvetim. Nek bude sad i uvijeke. Amen.

2. Molitva Razmatranja

Lectio divina – Razmatranje svetoga pisma kao važna kršćanska molitva

Sveto Pismo je najvažnija knjiga kršćanske molitve. Trebamo se potruditi ne samo da upoznamo Božju Riječ nego da s Biblijom u ruci molimo. Još je sveti Jeronim govorio: “ Tko ne pozna Sveto Pismo ne pozna ni Krista”. No nije dosta upoznati Isusa u Evanđelju nego, kako uči cijela tradicija, trebamo ući u dijalog s Isusom koji osobno je prisutan u Svetom Pismu te se otkriva po vjeri. Nažalost mnogi kršćani skoro nikada ne koriste Sveto Pismo u svojoj osobnoj molitvi. Ovim bismo željeli potaći na takvu molitvu dajući temeljne smjernice kako osobno moliti sa Biblijom u ruci.

“Lectio divina” je čitanje Sv.Pisma s vjerom u jednom ozračju molitve i sabranosti, vjerujući da se nalazimo pred tajnom osobne Božje prisutnosti. Sam Bog po svojoj Riječi nam govori dok mi sa naše strane nastojimo biti prisutni i ući u dijalog s Bogom u duhu slušanja, ljubavi i prepuštanja Božijoj volji. Ne radi se samo o čitanju i studiranju Sv.Pisma jer nas ono vodi samo do jednoga intelektualnog napora i razumijevanja nego nastojimo mi kao osoba sa cijelim svojim bićem biti prisutni pred Bogom koji nam govori.

Temeljne misli koje nas vode prilikom čitanja Biblije

Prvo i najdublje uvjerenje koje imamo po vjeri kada čitajući molimo sa Sv.Pismom jest slijedeće: ako u molitvi čovjek govori Bogu i moli Boga u čitanju Biblije Bog govori čovjeku te moramo ponizno osluškivati Riječ Božju.

Crkva ima duboko uvjerenje da je Biblija nadahnuta Riječ koja “s neba dolazi”, da u ljudskoj riječi i po ljudskoj riječi imao Božju Riječ koja je upućena čovjeku.

Isti tako trebamo shvatiti da je to živuća Riječ. Sam Bog je prisutan u svojoj Riječi i potiče nas na slušanje. Sveti Grgur Veliki je govorio slušajući njegovu Riječ “kao da vidiš usta koja ti govore”. Sveto pismo je nadahnuto a to možemo vidjeti i kao trajno nadahnuće. Riječ koju čitamo s vjerom i pobožno molimo je čudesno oplođena Duhom Svetim koji ju prožima i čini djelatnom. Tajna osobne Božju prisutnost. To je čin kojim Bog sam kao sugovornik kuca na vrata našega bića. Od tuda proizlazi djelatna i spasenjska učinkovitost Božje Riječi.

Kršćanska tradicija je otkrila još jednu tajnu Božije Riječi te s dubokom uvjerenjem svjedoči da se cijelo Sveto Pismo stiječe u osobu Isusa Krista. “Cijelo pismo je samo jedna knjiga i ta knjiga je Krist” (Hugo od Sv.Viktorija) Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, je osobno punina objave. Tako da smisao Božje Riječi nije apstraktna bezosobna istina nego osoba Isusa Krista koji ljubavlju privlači sve one koji mu povjeruju.

Kako moliti čitajući Sveto Pismo?

1. Pripraviti se na čitanje i molitvu: Trebamo znati da čitajući s vjerom Sv.Pismo mi se nalazimo u Božjoj prisutnosti. Moramo nastojati očistiti srce, stvoriti ozračje mira i sabranosti te nastojati ući u stav osluškivanja i slušanja.

2. Čitanje Sv. Pisma kao razgovor: Razgovor s Bogom ili još podrobnije “sada mi sam Bog govori” treba da uđe u našu svijest. Kao posljedica toga trebamo njegovati tipično biblijski stav duše otvorenosti i slušanja Boga. Iz toga proizlazi jedan osobni odnos s Bogom jer po dijalogu mi otkrivamo našu temeljnu sposobnost odlučivanja i ljubavi. Bog sugovornik nam upućuje Riječ i mi mu možemo odgovoriti. Ovaj razgovor možemo podijeliti u tri dijela:

Lectio - samo čitanje svetoga teksta: Tekst koji čitamo i tako želimo moliti ne smije biti previše dug. Preporuča se uzeti jednu knjigu iz Biblije, za one koji nemaju temeljitu biblijsku kulturu bolje je početi s evanđeljima, i moleći čitati tu knjigu u kontinuitetu od početka do kraja čitajući svaki dan po jedan odlomak.

Kada čitamo podsvijstimo sebi da nam sam Bog govori. Ne radi se o čitanju bilo kakve knjige. Još prije čitanja koje mora biti pažljivo preporuča se sabranost i zazivanje Duha Svetoga te jedno radosno iščekivanje da nam Bog uputi svoju Riječ. Dok čitamo trebamo učiniti sve da shvatimo i razumijemo tekst koji samo čitali.

Meditatio - meditiranje teksta koji smo pročitali: Trebamo se smiriti otvoriti srce i dušu da Božja Riječ koju smo čitali nađe prostor i odjek u našem srcu. Dopustiti da Riječ dođe do dubina našega bića i tu nam govori. Možemo paziti na otpore koji se javljaju te moliti Isusa prisutna u Duhu Svetome da nas pouči, oslobodi i izliječi. Dopustiti Bogu da govori ne samo razumu koji je aktivan pri čitanju nego cijeloj našoj osobi.

Contemplalatio - kontemplacija: To je jedan jednostavni čin ljubavi koji možemo pobuditi i srcu. Gledati s ljubavlju Boga koji nam govori i dolazi u susret te ljubiti Riječ koji nam je uputio. Kontemplacija ima duboko vjersko značenje te se očituje u klanjanju, slavi, zahvaljivanju, ispovijesti vjere. Tako molitva postaje himan zahvale Bogu.

Cijela povijest spasenja i put kršćanske molitve sve do vrhunaca mistike i svetosti se nalaze ovom okviru Boga koji upućuje svoju Riječ i odgovora koji na tu Riječ daje čovjek. Kršćanska liturgija Riječi i “Lektio Divina” vjerno odražavaju tu temeljnu karakteristiku molitve.

Meditacija i metoda za razmatranja

U kršćanstvu je još od samih početaka razmišljanje ili meditacija o Bogu, vjeri, vjerskim istinama bilo je najuže povezana s molitvenim pristupom svetopisamskim ali i svetačkim tekstovima. Meditirati, razmatrati u biblijskom smislu znači u molitvenom ozračju tražiti volju Božju kako bi je se zatim moglo prakticirati, živjeti i opsluživati. U kršćanskoj tradiciji meditirati podrazumijeva upoznati Isusa preko njegove riječi kako bi ga vjernik, uzljubio i ozbiljno nastojao oko njegova nasljedovanja.

U tom smislu meditacija započinje polaganim čitanjem teksta i razvija se u smjeru molitve i kontemplacije. To slušanje riječi budi i potiče pozitivan odgovor u vjeri. Kršćanska meditacija nije neka tehnika koja bi zatvarala osobu u sferu vlastitosti ljudskog duha koji traži svoje savršenstvo, nego uvodi vjernika u dijalog s Bogom. Duša upravo u svjetlu toga dijaloga postupno iskustveno sve više upoznaje Boga samoga, dinamike duhovnog života pa onda u tom svjetlu i samu sebe sve do srži svoga bića.

Duhovna je literatura istraživala metode i dinamike koje vjerniku mogu biti na pomoć u toj zahtjevnoj pobožnoj praksi. Taj klasični nauk sažima u nekoliko rečenica se može sažeti ovako. Temelj molitve i sveg duhovnog u životu jest razmatranje (meditatio). Bez njega se suši i vene i molitveni i krjeposni život. Razmatranje je ona osnovna snaga koja stavlja u pokret čitav duhovni život. Kršćansko razmatranje ima trostruku svrhu: da preko njega bolje upoznamo Boga i vjerske istine, da ih više zavolimo i spremnije vršimo. Tri odrednice mislene molitve su: 1. metodičko razmišljanje o Bogu i o istinama koje nas spašavaju i posvećuju; cilj mu je stjecanje jakih, živih kršćanskih uvjerenja po kojima se živi i za koja se umire. Razmatranje je razumsko ukorijenjivanje naše vjere radi sjedinjenja s Bogom; 2. ono što razmatranje čini molitvom i pretvara ga u radnu energiju jest afektivno usvajanje razmatranih istina. Ono što je um spoznao srce treba da uzljubi. Um i srce skupa grade i čovjeka i vjernika. Preko čuvstva divljenja, čežnje i ljubavi katoličke istine postaju sastavni dio našega bića. Meditacija obuhvaća i racionalne i dubinske (intuitivne) slojeve ljudske osobnosti.

Vjernik razmatrajući ne ostaje samo mislilac, on postaje goruća vatra; 3. razmatranje se ne zaustavlja na afektivnoj razini, ono ide do kraja, do čina, do ostvarenja. Tu volja preuzima svoju ulogu i donosi praktične odluke. Razmatranje nije ni studij ni poezija već iskrena borba za savršenstvo. Meditacija je sabiranje i usredotočenje duhovnih snaga, akumulacija novih energija za akciju. Ona molitvu čini pobožnošću, a pobožnost životom kršćanina.

Razmatranje je, dakle, umno razmišljanje, čuvstveno prihvaćanje i voljno ostvarivanje kršćanskih istina. Ono je doista uzdignuće duše k Bogu, opajanje vječnim vrednotama, promatranje svijeta i života božanskim očima, jedinstveni pogled na svijet, usmjerenje za život, nadnaravno vrednovanje svega spoznatoga i doživljenoga. Nije isto što i razmišljanje o prirodi i njenim pojavama, kao ni obična vjerska meditacija o odnosima Boga i svijeta, kakvu poznaju i mnoge razvijene naravne religije (joga, zen, budizam, antropozofija i sl.). Početak kršćanskoga razmatranja bio je u razmišljanju o Svetom pismu, najprije privatnom pa onda skupnom (monasi). U srednjem vijeku su se uobičavala razmatranja o Isusovu životu. Razmatranje je polako ušlo u sva redovnička pravila (počevši od benediktinaca). Crkva ga je stavila u dnevnu dužnost svim redovnicima, svećenicima i sjemeništarcima, a Drugi vatikanski koncil ga preporučuje i laicima. Danas je postalo općeprihvaćena asketska vježba.

Da bi pomogli našim vjernicima moliti razmišljajući – razmatrajući – o vjeri donosimo jednu poznatu metodu francuske škole duhovnosti za to koja im može biti na pomoć. Teološka promišljanja će prožimati duhovnost francuske škole ići će sve do razrađivanja praktične metode meditacije koja ima za zadaću da oblikuje stil življenja duhovnosti u svakodnevnici

1. Priprava za razmatranje: Kod razmatranja ili meditacije uvijek imamo pripravu i to daljnju, bližu i neposrednu. Daljnja priprava za razmatranje je u biti trajni napor da uskladimo svoj život s Evanđeljem po mrtvljenju, obraćenju, sabranosti, poniznosti itd. To su preduvjeti za dobro obavljeno razmatranje koje je na početku nesavršeno, a zatim se krjeposti sve više ukorjenjuju u duši kako napreduje u meditaciji.

Bliža priprava se sastoji u tome da prije razmatranja čitamo ili slušamo o predmetu o kojemu želimo razmatrati, a to za naše molitelje može biti neki tekst iz Biblije ili neki tekst iz ovog molitvenika. Na tu temu treba misliti, buditi u srcu čuvstva i osjećaje koji su s time u skladu. Potruditi se oko razmatranja gorljivo, pouzdano, ponizno, želeći ljubiti Boga, slaviti ga i postati bolji kršćanin. Tako duša postaje spremana da razgovara s Bogom.

Neposredna priprava koja je početak razmatranja, sastoji se u tome da se stavimo u Božju prisutnost, da postanemo svjesni Božje prisutnosti koju nalazimo posvuda, a na poseban način u našem srcu, i u Presvetom oltarskom sakramentu. Dobro je učiniti čin poniznosti pred Bogom, zazvati Duha Svetoga imajući svijest da sami ne možemo moliti kako treba, tražiti zagovor Majke Božje, sv. Josipa ili kojeg drugog sveca.

2. Korpus (glavni dio) razmatranja: Ideja vodilja je naša privrženost, naše ucjepljenje u osobu Isusa Krista da tako Bogu dostojno iskažemo dužne čine štovanja, klanjanja i slave. Tri su bitna čina u ovoj metodi razmatranja:

a) Klanjanje (Isus pred očima)

• razmatranjem promatramo neko Božje savršenstvo (mudrost, ljubav, pravednost, sveprisutnost) ili neku krjepost Isusa Krista (uzimajući za meditaciju tekstove Evanđelja promatramo, na primjer, Isusovu ljubav prema siromasima, milosrđe kod opraštanja grijeha, mudrost i blagost u odnosu s ljudima, predanje u volju Božju u Getsemanskom vrtu, strpljenje i ljubav na križu);
• iskazujemo čine klanjanja, divljenja, zahvaljivanja, radosti i žalosti.

b) Sjedinjenje (Isus u srcu) 

• trebamo postati svjesni da su i nama potrebne i korisne Isusove krjeposti o kojima razmatramo;
• u svjetlu razmatrane krjeposti promotrimo svoj život s osjećajem kajanja za prošlost, nedostojnosti u sadašnjem trenutku i želji da u buduće budemo što suobličeniji Isusu Kristu;
• moliti Boga za krjepost o kojoj smo razmišljali. Posebno da postanemo dionici krjeposti Isusa Krista o kojoj razmišljamo. Ako razmatramo o Isusu u Getsemanskom vrtu i o krjeposti poniznosti i predanja u volju Božju molimo zazivom: Neka milost otajstva muke Isusove u Getsemanskom vrtu siđe u moju dušu i učini je doista poniznom, dionicom Isusove poniznosti;
• nakon toga treba moliti i za druge potrebe Crkve te za osobe za koje smo dužni moliti.

c) Sudjelovanje (Isus u našem djelovanju) i odluke

• pod utjecajem milosti odlučimo se vježbati u krjeposti o kojoj razmišljamo donoseći barem jednu konkretnu odluku vezanu uz to koju ćemo nastojati provesti u djelo tijekom dana (na primjer, biti strpljiv prema nekoj osobi ili u nekoj situaciji);
• obnoviti odluku kod ispitivanja savjesti i vidjeti jesmo li je ostvarili;

d) Molitva prošnje 

• treba s pouzdanjem moliti Boga za pojedine stvari, osobe ili za velike potrebe Crkve (misije, obraćenje grješnika, umiruće, duše u čistilištu).

3. Zaključak: Zahvaliti Bogu za tolike primljene milosti, zamoliti ga oproštenje za pogrješke i nemarnosti u ovoj vježbi, moliti ga da blagoslovi naše odluke za danas, čitav život i naš smrtni čas, napraviti kratku duhovnu misao – kiticu za taj dan, tj. izabrati neke misli koje su nas jače zaokupile i sjetiti ih se tijekom dana, sve povjeriti Majci Božjoj moleći: Pod tvoju se obranu utječemo...

Razmatrajući po ovoj metodi Sveto pismo, tekstove iz ovog molitvenika ili svetu krunicu, dinamika molitve se usredotočuje na motrenje Isusa i Marije, njihovih krjeposti i nutarnja stanja te na određeni način pomaže osobi koja moli distancirati se od sebe, svojih poteškoća i problema koji često u meditaciji izbiju u prvi plan te tako priječe da molitva donese svoje plodove i da osoba bolje vidi svoj nutarnji život nasljedovanja Isusa Krista. Meditirati na ovaj način ima još jednu prednost. Vjernik dok meditira, istovremeno moli i za rast u krjepostima i pristajanje uz Krista što trajno ostaje sama bit duhovnoga puta. Naravno da možemo i trebamo razmatrati i dok obavljamo bilo koju molitvu i pobožnost. Za to nam mogu poslužiti i tekstovi koje donosimo u ovom molitveniku.

3. Molitve za posebne prigode i nakane 

Donosimo ovdje samo neke prigodne molitve a za sve ostale pogledajte cjelinu 4.5.8. ovog marijasnkog molitvenika pod naslovom Molitve Gospi Oštaraskoj i Krasnarskoj za posebne nakane. Napominjemo da se jutarnja i večernja molitva ne mogu svesti samo na molitve koje slijede nego je dobro redovito moliti i neke od molitava i pobožnosti koje donosimo u molitveniku. U biti jutarnja i večernja molitva su dnevne molitve prikazanja i zahvale Bogu za dan koji se proživio. 

Jutarnja molitva:

Bože, ljubim Te, jer si neizmjerno dobar. Gospodine, Bože svemogući, koji si dao da nam osvane ovaj dan, čuvaj nas svojom moći da danas ne padnemo ni u koji grijeh, već da uvijek budu pravedne pred Tobom naše misli, riječi i djela. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen. Isuse, Marijo, Josipe, budite mi u pomoći i po danu i po noći. Amen.

Hvala Ti, Bože, za još jedan dan koji upravo započinje. Zahvaljujem Ti za proteklu noć koju si dao za odmor i san, kako bismo preko dana mogli dobro raditi i Tebe životom slaviti. Molim Te, budi uza me tijekom čitavoga dana. Ne dopusti da ikad zaboravim kako Ti u svakom trenutku dobro znaš moje misli, čuješ moje riječi i vidiš moja djela. Bože moj, nauči me da dobro upotrijebim vrijeme koje mi daješ; da predvidim teškoće i da se ne uznemirujem; da iskoristim na dobro doživljene pogreške, da ne odem na krivi put. Nauči me misliti na budućnost, spojiti vedro raspoloženje i gorljivost, revnost, brižljivost i mir. Bdij nada mnom dok radim, ispuni prazninu u mojim djelima. Nauči me da budem velikodušan, da činim dobro, ne uzvraćam za zlo, da sve ljude ljubim uvijek velikodušno. Neka sve to bude na slavu Presvetog Trojstva! Po Kristu Gospodinu našemu!

Večernja molitva:

Obavi ispit savjesti o proteklom danu, moli od Boga oproštenje za svoje grijehe i odluči da ćeš se ubuduće čuvati od grijeha. Zatim možeš izmoliti:

Hvala Ti, Gospodine, za još jedan dan. Hvala za današnji kruh koji si mi dao i za sve čime uzdržavam svoj život. Hvala Ti za sve dobro koje si mi danas iskazao, za kušnje kroz koje si me proveo, i za još jedan dan, da ga mogu proživjeti Tebi na slavu. I za pomoć koju si mi pri radu i u životu pružao, hvala. I za ljude koje susretoh, za one s kojima sam dijelio tegobe proteklog dana, za sve hvala.

U ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj. Ti si me otkupio, Gospodine, Bože vjerni. Tebi prikazujem svoje spavanje i svaki trenutak noći koji je preda mnom. Molim Te da nada mnom bdiješ, da me štitiš, braniš i čuvaš dok spavam, da se mogu u miru odmoriti. Stoga se stavljam u tvoje Presveto Srce i pod okrilje Gospe, moje Majke. Tvoji sveti anđeli neka budu uza me i neka me čuvaju u miru, i Tvoj blagoslov neka bude nada mnom. Čuvaj me, Gospodine, kao zjenicu oka; sjenom krila svojih zakloni me! Zdravo Marijo...

Zahvaljujemo Ti, svemogući Bože, za sva dobročinstva Tvoja, koji živiš i kraljuješ u sve vijeke vjekova. Amen.

Prije jela:

Blagoslovi, Gospodine, nas i ove Tvoje darove koje ćemo po Tvojoj darežljivosti blagovati. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen. Oče naš...

ili

Bože, od koga sve imamo, zahvaljujemo Ti na Tvom daru. Ti nas hraniš, jer nas ljubiš. Blagoslovi što nam daješ! Bože, oči svih nas čekaju na Te, i Ti im daješ hranu u pravo vrijeme. Otvaraš svoju ruku i sve što živi blagoslivljaš. Ti nam daješ naš svagdašnji kruh. Dobri Bože, blagoslovi ga! Amen!

Poslije jela

Zahvaljujemo Ti, Svemogući vječni Bože na svim dobročinstvima tvojim, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. Slava Ocu...

ili

Bože, nek Ti je hvala i slava za jelo i piće i za sve dobro. Ti daješ i želiš uvijek davati. Bože, nagradi sve koji nam u Tvoje ime žele dobro činiti i daruj im vječni život. Hvala Ti na svim darovima koje smo od Tebe primili. Amen.

Za unutarnje ozdravljenje:

Gospodine Isuse, Ti si došao da ozdraviš ranjena i tjeskobna srca, molim Te da ozdraviš traume koje izazivaju nemire u mom srcu; molim Te, na poseban način, da ozdraviš ono stoje uzrok grijehu. Molim Te da uđeš u moj život i ozdraviš me od duševnih rana koje su me snašle u djetinjoj dobi i od onih rana zadobivenih tijekom cijeloga života. Gospodine Isuse, Tebi su poznati moji problemi, sve ih stavljam u Tvoje Srce. Molim Te, u snazi one velike rane otvorene na Tvom Srcu, da ozdraviš male rane na mom srcu. Ozdravi rane u mom sjećanju, da ništa od onoga što mi se dogodilo ne bude izvorom boli, tjeskobe i zabrinutosti. Ozdravi, Gospodine, sve one rane koje su u mom životu prouzročile korijene grijeha. Hoću oprostiti svima onima koji su me uvrijedili, pogledaj na one nutarnje rane zbog kojih nisam sposoban oprostiti. Ti, koji si došao izliječiti srca slomljena, ozdravi moje srce. Ozdravi, Gospodine, one moje intimne rane koje su uzrok tjelesnim bolestima. Darujem Ti svoje srce, primi ga, Gospodine, očisti ga i daj mi osjećaje Tvoga Božanskog Srca. Pomozi mi da budem ponizan i blag. Udijeli mi, Gospodine, ozdravljenje od boli koja me pritišće zbog smrti dragih osoba. Daj da mogu ponovno zadobiti mir i radost zbog sigurnosti da si Ti Uskrsnuće i Život. Učini me vjerodostojnim svjedokom Tvoga Uskrsnuća, Tvoje pobjede nad grijehom i smrću, Tvoje prisutnosti kao Živoga među nama. Amen. (molitva koju je sastavio don Gabrijel Amorth)

Protiv svakoga zla:

Oče Sine i Duše Sveti, Presveta Trojice, Bezgrešna Djevice, anđeli, arkanđeli, svi sveti u raju, siđite na mene. Otjeraj od mene sve zle sile, uništi ih, razori ih, da se mogu osjećati dobro i činiti dobro. Otjeraj od mene čarolije, vračanja, crnu magiju, crne mise, praznovjerja, navezanosti, prokletstva, zlo oko: đavolsko uznemirivanje, đavolsko posjednuće; sve ono što je zlo, grijeh, zavist, ljubomora, nevjernost; fizičku, duševnu, moralnu, duhovnu bolest. Odagnaj ova sva ta zla u pakao, da nikada više ne uznemiruju ni mene niti jedno drugo stvorenje Božje. Snagom Boga Svemogućega, u Ime Isusa Krista Spasitelja, po zagovoru Bezgrješne Djevice, neka me napuste svi nečisti dusi, sva bića koja me uznemiruju, neka me zauvijek ostave i odu u vječni pakao, vezani od sv. Mihovila Arkanđela, od sv. Gabrijela, od sv. Rafaela, od naših Anđela Čuvara, zgaženi pod petom presvete Djevice Marije. (molitva koju je sastavio don Gabrijel Amorth)

Predanje života Isusu Kristu

Isuse, ja vjerujem da si Ti Sin Božji. Vjerujem da si išao na Križ radi mojega opravdanja i da si u svome tijelu uzeo moje grijehe, bolest i siromaštvo, poraz i vječnu smrt, da si uskrsnuo i kao pobjednik sjediš s desna Ocu u nebesima. Tebi, kome je predana sva vlast na nebu i zemlji, predajem svoj život. Prihvaćam Te za svog Gospodara i Spasitelja, tebi se posvećujem. Ti si od sada Gospodar: mojega života i mojega braka, moje obitelji i moje djece, mojih poslova, moje obitelji, moje prošlosti, sadašnjosti i moje budućnosti. Neka moj život bude na savu Presvetog Trojstva u iščekivanju punine života u vječnosti. Amen.

Strelovite molitve

Ovakve su molitvice nazvane "strelovite" jer su kao zazivi prožeti ljubavlju koje često tijekom dana možemo odaslati u nebo. Po njima Bog vidi kako na nj mislimo tijekom dana. Možemo izabrati neku od ovih molitava i često je ponavljati tijekom dana. 

• Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome.
• Sve za Tebe, Presveto Srce Isusovo!
• Slatko Srce mog Isusa, daj da Te ljubim sve više!
• Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje!
• Isuse, Marijo, Josipe! Ja vas ljubim spasite duše!
• Isuse moj, smiluj mi se!
• Isuse, Tebi živim. Isuse, Tebi umirem.
• Isuse, Tvoj(a) sam u životu i u smrti.
• Zdravo, križu, jedina nado!
• Krvi Kristova blagoslovi me, posveti me.
• Krvi Kristova blagoslovu tu osobu!

Izvor: monfortanci.com