Riječ za tebe

Lekcija

Jednog dječaka su uhvatili u laži. Njegov je otac bio pun razumijevanja znajući da laž nije bila teška, ali ipak nije htio olako prijeći preko nje.

Prekinuo je svoj posao i sjeo pored sina kako bi mu jednostavnim riječima objasnio zašto treba uvijek govoriti istinu, što god se dogodilo, pa makar svijet propao...

Tada je zazvonio je telefon.

Sin, u želji da bude uslužan, reče: "Ja ću se javoiti, tata!" i otrči na telefon. Vrativši se reče tati: "Zovu te iz osiguravajućeg zavoda!"

"Uh, baš sada! Reci da nisam kod kuće."

(B. Ferrero: Ali mi imamo krila)

  • Po(r)uka: Tako lako se zateknemo u laži. Kako je lako dijeliti drugima lekcije o moralnosti i ispravnom ponašanju. Primjer pokazuje mnogo više nego mnoštvo lijepih riječi.

 

Tri sina

Tri žene uputile se na bunar po vodu. Kraj bunara, na kamenoj klupi, sjedio je starac koji ih je šuteći promatrao i slušao njihove razgovore. Žene su hvalile svoje vrijedne sinove. 

Prva žena reče: »Moj sin je tako brz i vješt da mu nema ravna«.

Druga nastavi: »Moj sin pjeva kao slavuj, mislim da nitko na svijetu nema tako divan glas.« 

»A što ti kažeš za svoga sina?« upitaše treću, koja nije rekla ništa.

»Ne znam što bih vam rekla o svom sinu«, reče žena. »Dobar je dečko kao toliki drugi. On nije ništa posebno...«

Kad su napunile posude, sve tri žene pođu kući. Starac ih je pratio dobar komad puta. Posude su bile pune i ruke su im brzo otežale. Zaustavile su se da se na trenutak odmore, jer su ih boljela ramena. Njima ususret dolazila su trojica mladića, njihova tri sina. 

Prvi mladić na­čini pravu predstavu: hodao je na rukama, noga­ma pravio krugove u zraku, a na kraju je sve za­vršio s nekoliko uzastopnih vratolomnih kolutova unazad. Žene su ga promatrale bez daha: »Što li sve umije taj mladić!“

Sin druge žene zapjevao je divnu pjesmu, kristal­no jasnim glasom poput slavujeva pjeva. Žene su ga slušale ganute do suza. »To je pravi anđeo!« reče jedna.

Treći mladić potrča prema majci, uze od nje i ponese tešku posudu s vodom dok je ona ponosno hoda­la pored njega.

Žene se najzad obratiše starcu: »Nakon svega ovoga što ste vidjeli, što mislite o našim sinovima?«

»Kojim to sinovima?« uzviknu začuđeni starac. »Ja sam vidio samo jednoga sina!« 

(B. Ferrero, Samo vjetar zna)

  • Po(r)uka: Djela, a ne samo riječi! Isus veli: „Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“ (Mt 7, 20).

 

Dovoljno dobar razlog da druge smatramo lošima

»Da nisam slučajno kod vas ostavila kišobran?« upita me jedna gospođa koja stanuje u mojoj četvrti i koja je nedavno došla da me posjeti. »Jeste«, odgovorim. Dugo mi je zahvaljivala, a onda reče: »Vidi se da ste pošten čovjek! Pitala sam mnoge ljude nisam li kod njih slučajno ostavila kišobran i svi su mi rekli ne!«

Kornjača je živjela mirno u polju. Jednoga dana stiže joj poziv neke njezine rođakinje, koja je stanovala u gradu, da je dođe posjetiti. Potaknuta željom da vidi malo svijeta, poljska kornjača prihvati poziv.

Udaljenost nije bila velika, ne više od kilometra, ali za kornjaču je to dobar komad puta. Mislila je da će ga prijeći za kratko vrijeme, stoga krene istom sljedećeg jutra.

»Svojim sigurnim i ustrajnim korakom«, pomisli, »stići ću prije podneva, u pravi čas za objed.« Krenu pjevušeći.

Hoda tako, hoda... Do podneva je prešla nekoliko stotina metara.

Kad je čula dvanaest udaraca sa sata na zvoniku, povika zabrinuto: »Glupa li zvonika! Nije prošlo ni sat vremena kako sam otišla od kuće, a već otkucava podne. Svi su ti satovi rasklimani, a zvonari su notorni pijanci!«

Hodala je tako, hodala... Sunce je zašlo i zvijezde su treperile na nebu, a kornjača još nije bila ni na pola puta.

Zatim je, srdita kao nikad, počela grditi sve oko sebe: »Svijet više nije ono što je nekad bio! Sunce zalazi brže, zvijezde izlaze prije vremena i dani ne traju dvadeset i četiri sata!«

Mrmljajući tako, nastavi putovanje, proklinjući put jer je krivudav i jer na njemu ima previše pijeska. 

(Bruno Ferrero, Važna je ruža).

  • Po(r)uka: Uvijek se nađe dovoljno dobar razlog da mislimo loše o drugima.

 

Vodič

Karavana trgovaca naviknutih na duga zajednička putovanja pripremala se za dalek i opasan put kroz pustinju. Putovanje je podrazumijevalo poznavanje mjesta, prolaza, pješčanih dina, oaza, te običaja domaćeg stanovništva.

Nakon deset dana brzoga hoda povorku je zaustavila grupa naoružanih ljudi poredanih uz kameni lik njihova naizgled strašnog božanstva koji je prijeteći stajao pored puta. »Ne možete proći dok ne žrtvujete jednoga od svojih ljudi našem božanstvu!« povikao je vođa. I dodao: »To je zakon mladoga mjeseca. Ako ne poslušate svi ćete izginuti!«

Trgovci se okupiše na dogovor. Izbor je bio dramatičan i svi se složiše da neće biti lako odlučiti. »Rođaci smo i međusobno se dobro poznajemo. Ne možemo nikoga žrtvovati da bismo udovoljili zahtjevu njihova božanstva!« Svi su istoga časa pogledali vođu karavane.

Nakon što su jadnoga čovjeka prinijeli za žrtvu ispred kamenog božanstva, karavana nastavi putovanje. No budući da nitko nije poznavao put, ubrzo se izgubiše u pustinji. Umirali su jedan za drugim od žeđi i iscrpljenosti.

  • Po(r)uka: Kad imaš malo vremena koga prvog otpišeš iz dnevnog reda? Kod mnogih ljudi tu su Bog, vjera i molitva na prvom mjestu. Pogrešan izbor može nas koštati života kao i ove trgovce u karavani.

 

Odgoj

»Kad sam bio adolescent«, pripovijedao je neki čovjek svom prijatelju, »otac mi je branio posjećivati neka mjesta u gradu. Govorio je: 'Nikad nemoj ići u diskoteke, sinko!' 'Zašto ne?', pitao sam.

'Zato što bi ondje vidio stvari koje ne smiješ vidjeti.'

U meni je to pobudilo veliku znatiželju. Prvom sam prilikom otišao u diskoteku. 'Jesi li vidio nešto što nisi smio vidjeti?', upitao ga je prijatelj. 'Naravno', odgovori ovaj. 'Vidio sam svoga oca.'«

Dodatak: Dječak u crvenoj pidžamici, stojeći na krevetu, upire prstom u mamu i ponosno izjavljuje: »Ja ne želim biti pametan, ne želim biti pristojan. Želim biti kao moj tata!«

(B. Ferrero)

  • Po(r)uka: Dobar primjer nije tek jedan od načina dobra odgoja. To je jedini način.

 

Sasvim mala bobica

Voda male bare mirno je snivala u miru ljetne žege. Lijeno sjedeći na listu bijelog lopoča, mladi je žabac vrebao kukca dugih nogu koji je bezbrižno jurio glatkom vodenom površinom: očekivao je da mu uskoro dođe nadohvat i već se radovao slasnu zalogaju.

Malo podalje drugi je vodeni kukac, vilinski konjic, čeznutljivo pogledavao svoju dražesnu odabranicu i, u nedoumici kako da joj izjavi ljubav, zadovoljio se time da je tek izdaleka promatra.

Na obali je malen, jedva vidljiv cvijet umirao od žeđi. Iako tako blizu vode, nije joj se uspijevao približiti ni nakon što je njegovo korijenje dalo sve od sebe da je dohvati.

Jedna mušica, koja je nesmotreno dospjela u vodu, upravo se utapala. Njezina odveć nježna krila toliko su otežala da se više nije mogla podići, pa je počela tonuti.

Trnov grm pružao je svoje grane iznad bare. Na kraju najdulje njegove grane, koja je sezala do sredine bare, visjela je crna smežurana istom dozrela bobica; toga se časa otkinula i pljusnula u vodu. Barom je odjeknulo njezino »pljus!«, pomiješano s mnoštvom zvukova kojima su se glasali kukci.

Na mjestu gdje je pala trnova bobica, u vodi se pojavi prvi krug, zatim još jedan i još nekoliko krugova koji su sobom nosili sve što je bilo u blizini. Ponijeli su kukca dugih nogu i on je otplovio je s prvim krugom te ga žabac više nije mogao dohvatiti. Vilinskoga konjica val je odnio do njegove odabranice, sudarili su se, ispričali jedno drugome i nakon toga se zaljubili.

Kad je prvi krug stigao do obale zapljusnuo je o obalu i s nekoliko kapi poškropio žedni cvijetak koji je odmah živnuo. Drugi je krug podigao mušicu na obližnju vlat trave, gdje su joj se krilca posušila.

Koliko li je života promijenilo nekoliko sitnih krugova u vodi!

  • Po(r)uka: Koliko puta mislimo da ne vrijedi moliti niti išta činiti da se stvari promijene nabolje?! A zapravo treba samo početi i mnogo toga ide dalje kao samo od sebe. Vrijedi svaki dan iznova pokušavati. I bit će promjena, bit će bolje.

 

Tajna raja

Nakon duga i herojskog života jedan je samuraj dospio na drugu stranu i bi mu dodijeljeno mjesto u raju. Po prirodi je bio vrlo znatiželjan, pa zamoli da prije zaviri i u pakao. Kad kad ga jedan anđeo, da mu udovolji, onamo povede, nađe se u prostranoj dvorani s velikim stolom u sredini, natrpanim tanjurima punim najslasnijih i vrlo ukusnih jela. Sustolnici koji su sjedili uokolo bijahu iscrpljeni, blijedi, sama kost i koža – pravi jadnici.

»Kako je to moguće«, upita samuraj svoga pratioca, »sa svim onim blagom pred njima?« »Vidiš, kad dođu ovamo svi oni dobiju dva štapića kao pribor za jelo, samo su dugi preko metra i mora ih se, strogo propisano, držati za krajeve. Samo tako mogu prinijeti hranu k ustima.« Samuraj se tresao od straha. Strašna je kazna tih jadnika, koji uza sav trud nisu mogli pojesti ni mrvice.

Ne želeći vidjeti ništa više, zamoli da podu u raj. U raju ga je čekalo iznenađenje. I raj se sastojao od prostrane dvorane poput one u paklu. Na sredini je bio stol prostrt najslasnijim jelima, a za stolom mnoštvo ljudi; kao i u paklu, i oni su za uzimanje hrane imali štapiće dulje od metra. Razlika je bila jedino u tome što su ovdje ljudi za stolom bili veseli, uhranjeni i pucali su od smijeha.

»Ali, kako je to moguće?« upita samuraj. Anđeo se nasmiješi. »U paklu se svatko muči da dohvati hranu i da je prinese vlastitim ustima, jer tako su se ponašali na zemlji. Ovdje je obratno: svaki štapićem uzme hranu i gleda kako je ponuditi bližnjemu, jer oni su se tako ponašali i na zemlji.« Raj i pakao su u tvojim rukama.

(B. Ferrero)

  • Po(r)uka: mnogi se često umore od zajedništva dok ne dođu u sitauciju kao u ovoj priči. Neki ovo svate tek kad se od svakoga udalje: u zajedništvu se daruje, a ne gubi se, nego se darujući dobiva. Jer Bog stoji uz nas i iza nas kad darujemo.

 

Prometna nesreća

Neka se mlada žena vraćala autom s posla. Vozila je pažljivo, jer je auto bio nov, dan ranije kupljen pretežno muževljevom ušteđevinom. On se je dugo mnogočega odricao da bi si mogao takvo što priuštiti. Na jednom križanju ona je bila pomalo neodlučna i udarila je svojim blatobranom u branik jednog drugog automobila.

Nesretnica je udarila u plač. Kako će to reći mužu? Vozač drugog automobila bio je ljubazan, ali je zahtijevao da razmijene podatke. Žena je tražila dokumente u velikoj žutoj omotnici i usput pronašla komadić papira na kojem je čvrstim muškim rukopisom bilo napisano: »U slučaju prometne nesreće... sjeti se, dušo, ja volim tebe, a ne auto!«

(B. Ferrero: Ponekad je dovoljna sunčeva zraka) 

  • Po(r)uka: Pamtimo dobro: važni su ljudi, a ne stvari. Koliko toga poduzimamo da sačuvamo stvari, strojeve, kuće, poduzeća, materijalne pothvate! Kad bismo toliko vremena i pažnje posvetili ljudima, svijet bi drukčije izgledao.