I ove godine, već 41. put okupljamo naše mlade vjernike na hodočašću oko naše nebeske Majke Marije u Einsiedelnu. Sve su se naše misije potrudile obavijestiti mlade i potaknuti ih da dođu na ovaj tako važan susret i događaj koji život znači. Ove godine bilo je malo više mladih nego u zadnje tri godine. Vidjelo se odmah na predavanju u samostanskoj dvorani da je više mladih i nije bilo slobodne stolice. Naprotiv, pedesetak mladih je stajalo.
Počeli smo predavanjem našega gosta. Ove godine to je bio P. Ivan Ike Mandurić, isusovac, studentski kapelan u isusovačkom svetištu Presvetog srca Isusova u Zagrebu, u bazilici u Palmotićevoj. On je govorio, zapravo svjedočio na temu: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11, 25-30).
Na početku, kao uvod u predavanje, bila je kratka meditacija koja nas je uvela u sabranost da možemo čuti Boga. „Dragi Bože, mi te tražimo i želimo te susresti...“ Ova mala kratka meditacija pomogla nam je da lakše čujemo predavanje.
P. Ike počeo je najprije govorom o sebi kao promašenom čovjeku. Završio je studij, imao arhitektonski ured, dobro radio i zarađivao, ušao u godine, nije sklopio brk. Sve je imao, ali nije bio sretan ni zadovoljan. Osjećao je besmisao jer je izgubio vjeru zbog okruženja u kojem je živio i koje ga je uspjelo odvesti u darvinizam i slična razmišljanja o životu, njegovu postanku i smislu. Mnogo toga je imao, ali je ipak osjećao nesreću i nezadovoljstvo. Ljude je doživljavao kao lašce, dvoličnjake i bili su mu naporni i dosadni. Čak i članovi obitelji. Povlačio se u sebe.
Sve u životu je doživljavao i vidio kao prevaru ako sve to jednom prestaje i nestaje. Onda ga je kopkalo pitanje: A što bi bilo kad bi Bog postojao? Osjećao se kao pravednik koji bi jednom u vječnosti uživao kad Bog na koncu svijeta bude sve zločeste kažnjavao. A osjećao je radost zbog toga što bi Bog na koncu sve dobre nagradio. Bio je prepun pitanja. Želio je vjerovati i tražio je. Čuo je za seminar dr. Tomislava Ivančića koji je trebao biti tih dana u Splitu.
Sudjelovao je na seminaru. Dr. Tomislav Ivančić je govorio autentično, uvjerljivo. Bio je uvjeren da ovaj svećenik govori tako autentično da nije bilo mjesta sumnji. Uskliknuo je u sebi: Našao sam čovjeka koji je našao Boga. Nepobitna istina i stvarnost!!! Osobno nije ništa posebno doživio kao drugi sudionici seminara ali je bio duboko uvjeren: Ovaj čovjek govori nepobitnu istinu. On vjeruje i stoji iza toga.
Nakon seminara počeo je čitati Sveto pismo s velikom željom da u njemu otkrije životnu istinu i mudrost. Tada je počeo doživljavati Sveto pismo kao duboki izvor životne mudrosti. Čitao je redovito Bibliju i po nekoliko sati na dan. Osjetio je da se promijenio. Ljudi su ga zavoljeli a i on njih. Postali su mu dragi i privlačni. Pošao je i na Molitvenu zajednicu u Posušju. To mu je pomoglo u hodu i rastu u vjere.
Uživao je čineći dobro. Bio je zbog toga sretan i život mu je bio osmišljen. Osjetio je da ljudi koji čine dobro postaju radosni i vedri. U nama zapravo postoji potreba činiti dobro. Ako počnemo činiti dobro drugima sami postajemo radosni.
To je kasnije prenosio na druge a posebice na studente kojima je kapelan. To je posebno bilo jako kad su bile poplave u Gunji u Hrvatskoj. Sa studentima se pripremao za jedan opušteni i udobni kamp u prirodi, a onda su došle poplave i mnoge ljude bacile u nevolju i očaj, posebice u Gunji. Stoga su odlučili prominjeniti mjesto kampiranja - umjesto ugodne planine odlučili su poći na radno kampiranje u Gunju.
Četrdesetak mldih studenata pošli su u Gunju pomagati unesrećenim ljudima. Bili su skoro jedini ozbiljni volonteri u Gunji. Teško su radili. Posvuda voda, blato i stalna prljavština... Teško su radili i puno su molili. Stoga su svi bili puni žara i radosti. Svi su proveli lijepe dane, a bili su sigurni da je to upravo stoga što su ljudima činili dobro.
Posebno je bila zanimljiva jedna djevojka imenom Marija. Uvijek je išla zadnja spavati. Bila je presretna. Sudjelovala je u dva termina kampa. Za vrijeme kampa u Gunji promijenio se njezin život. Prije kampa htjela se ubiti. Bila je uvijek osamljena. Daleko od ljudi. Jedino društvo pravili su joj marihuana i alkohol. Ovdje je bila sretna. Zašto su ovdje u Gunji u ovom jadu ljudi oko nje sretni? Zašto je i sama bila sretna? Pomagala je unesrećenima, živjela je za druge, pomagala je drugima, za njih se žrtvovala. Onda je i treći put išla na kamp. Sreći nije bilo kraja. Poslije kampa, otprilike nakon godinu dana, u njezinu životu sve se vratilo u normalu. Svoju obitelj je pomirila i sredila. Prestala je pušiti i piti. Postala je normalna, zdrava, sretna i zadovoljna bez droge i alkohola.
Na ovom kampu i sam P. Ike je osjetio veliku sreću i radost i spoznao je da svijet u kojem živimo skriva tajnu kako postati sretan. Svijet sreću materijalizira. Natura nam mišljenje da je sreća u materijalnom, u grabljenju, u posjedovanju... Ali sreća nije u materijalnim stvarima, u primanju, gomilanju... Tu se vidi istinitost Isusovih riječi: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11, 25-30). Isus je najsretniji jer je potpuno tu za druge. Živio je i umro za druge. Sav se drugima i za druge predao.
Bogati ljudi nisu sretni – stara mudrost skovala je stihove koje i danas ponekad čujemo u pjesmi: „Nije sreća para puna vreća!“
Isus nas vodi putom do sreće: sreća je u tome da budeš čovjek po Kristovoj mjeri. Isus nas uči da se darujemo svijetu. Dobar čovjek je milosrdan. On je sretan. Tko posluša Isusa i sam će doživljavati sreću. U tomu je za nas najveće dobro i izvor sreće: Bogu priznati da je Bog, Boga slaviti, Bogu se klanjati. Boga slušati. Svijet će nam dopustiti da budemo dobri prema drugima, da radimo humanitarno, ali da slavimo Boga to nam svijet, pogovo Europa, ne dopušta. Stoga je potrebno provoditi vrijeme slaveći Boga. Slaveći Boga mi tjeramo zlo. Boga slavimo svojim poniznim stavom pred njim: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11, 25-30).
Osjetilo se da ljudi jako pozorno slušaju osobno iskustvo koje nam je ovaj put posredovao P. Ike.
Potom su uslijedila pitanja nazočnih. Ljude je mnogo toga zanimalo i željeli su saznati odgovor. Posebno je bilo važno pitanje: - Kako se može nekoga vratiti na pravi put ako sam ne želi čuti o tomu niti uopće razgovarati?
Dobili smo odgovor: Uspjeh nije uvijek zagarantiran jer čovjek ima slobodu koja ga često odvede kud ne treba. Važno je reći i pokazati čovjeku da nam je važan. Dati mu slobodu. Kao otac i izgubljeni sin: razdijeli im imanje. Svatko ode svojim putom. Ne smijemo biti nametljivi. Zatim važno je biti ponizan - da tako možemo privući druge, ali da ne gubimo dostojanstvo. Poniznost nije poniženje. Treba uključiti i razboritost - prosuđivati dokle nešto ima smisla. Bog nam po molitvi uz njegovu riječ daje znakove jasnoće.
Nakon predavanja sudionici hodočašća pristupali su sakramentu pomirenja. Ispovijedalo je desetak svećenika, a dvojica su bila na raspolaganju za ispovijed sve do večernje sv. mise. Ostali hodočasnici pošli su na križni put. Kiša nas je pratila ali nije nas omela. Sudjelovali smo na križnom putu u povorci koja je sjedinila u duhu oko sedamsto hodočasnika. Zaista je bilo lijepo vidjeti da nam je važniji Isus i razmatranje njegovog križnog puta nego li naša udobnost, suhe noge i suha odijela. Zanos je nosio ljude i vodio ih za Isusom na križnom putu.
Nakon križnog puta bila je sv. misa. Predvodio je i propovijedao P. Ike. Opet je u propovijedi poticao nazočne da otkriju u Isusu snagu i smisao i da osjete da se ne smijemo predavati kolotečini i malodušju nego ići naprijed jer mi to možemo uz Božju pomoć. Naglasio je da živimo u vremenu koje je teško, s puno pitanja i nepoznanica. Teško je naći odgovor na mnoga pitanja i teško je snaći se na vjetrometini života koju nam priređuje ovaj svijet i vijek. Ali ohrabruje i tješi činjenica da u Crkvi u svijetu i u Domovini ima pokreta, zajednica i pojedinaca koji vjerom i molitvom stvaraju rijeku nade i sigurnosti jer se odlučuju za Krista i evanđelje.
Nakon euharistijskog zajedništva uslijedilo je zajedničko blagovanje u dvorani uz taktove glabe koju su nam priredili članovi grupe Vagabundo.
Doživjeli smo na ovom hodočašću da je dobro izaći iz svoga doma, iz svoje svakodnevne uhodanosti, koja nam puno puta zatvara vidike i perspektive, te doći Majci Mariji, u njezino svetište, baš kao što su učenici s Isusom išli na goru Tabor i tamo doživjeli njegovo preobraženje a i sami su osjetili da su postali drugačiji, novi, sretni, nesebični: „Gospodine dobro nam je ovdje biti... (Mt 17, 4).
Vjerujem da su svi sudionici mali potrebu podijeliti ove lijepe sadržaje s drugima koji nisu bili i potaći ih da na istom putu, na ovakvim druženjima, salve Boga i pronalaze sreću i radost i puno snage i svjetla za hod kroz tmurne izahtjevne dane našega postojanja.
