Riječ za tebe

Sasvim mala bobica

Voda male bare mirno je snivala u miru ljetne žege. Lijeno sjedeći na listu bijelog lopoča, mladi je žabac vrebao kukca dugih nogu koji je bezbrižno jurio glatkom vodenom površinom: očekivao je da mu uskoro dođe nadohvat i već se radovao slasnu zalogaju.

Malo podalje drugi je vodeni kukac, vilinski konjic, čeznutljivo pogledavao svoju dražesnu odabranicu i, u nedoumici kako da joj izjavi ljubav, zadovoljio se time da je tek izdaleka promatra.

Na obali je malen, jedva vidljiv cvijet umirao od žeđi. Iako tako blizu vode, nije joj se uspijevao približiti ni nakon što je njegovo korijenje dalo sve od sebe da je dohvati.

Jedna mušica, koja je nesmotreno dospjela u vodu, upravo se utapala. Njezina odveć nježna krila toliko su otežala da se više nije mogla podići, pa je počela tonuti.

Trnov grm pružao je svoje grane iznad bare. Na kraju najdulje njegove grane, koja je sezala do sredine bare, visjela je crna smežurana istom dozrela bobica; toga se časa otkinula i pljusnula u vodu. Barom je odjeknulo njezino »pljus!«, pomiješano s mnoštvom zvukova kojima su se glasali kukci.

Na mjestu gdje je pala trnova bobica, u vodi se pojavi prvi krug, zatim još jedan i još nekoliko krugova koji su sobom nosili sve što je bilo u blizini. Ponijeli su kukca dugih nogu i on je otplovio je s prvim krugom te ga žabac više nije mogao dohvatiti. Vilinskoga konjica val je odnio do njegove odabranice, sudarili su se, ispričali jedno drugome i nakon toga se zaljubili.

Kad je prvi krug stigao do obale zapljusnuo je o obalu i s nekoliko kapi poškropio žedni cvijetak koji je odmah živnuo. Drugi je krug podigao mušicu na obližnju vlat trave, gdje su joj se krilca posušila.

Koliko li je života promijenilo nekoliko sitnih krugova u vodi!

(B. Ferrero, Krugovi u vodi)

Poruka: koliko puta mislimo da ne vrijedi moliti niti išta činiti da se stvari promijene nabolje?! A zapravo treba samo početi i mnogo toga ide dalje kao samo od sebe. Vrijedi svaki dan iznova pokušavati. I bit će promjena, bit će bolje.

 

Tajna raja

Nakon duga i herojskog života jedan je samuraj dospio na drugu stranu i bi mu dodijeljeno mjesto u raju. Po prirodi je bio vrlo znatiželjan, pa zamoli da prije zaviri i u pakao. Kad kad ga jedan anđeo, da mu udovolji, onamo povede, nađe se u prostranoj dvorani s velikim stolom u sredini, natrpanim tanjurima punim najslasnijih i vrlo ukusnih jela. Sustolnici koji su sjedili uokolo bijahu iscrpljeni, blijedi, sama kost i koža – pravi jadnici.

»Kako je to moguće«, upita samuraj svoga pratioca, »sa svim onim blagom pred njima?« »Vidiš, kad dođu ovamo svi oni dobiju dva štapića kao pribor za jelo, samo su dugi preko metra i mora ih se, strogo propisano, držati za krajeve. Samo tako mogu prinijeti hranu k ustima.« Samuraj se tresao od straha. Strašna je kazna tih jadnika, koji uza sav trud nisu mogli pojesti ni mrvice.

Ne želeći vidjeti ništa više, zamoli da podu u raj. U raju ga je čekalo iznenađenje. I raj se sastojao od prostrane dvorane poput one u paklu. Na sredini je bio stol prostrt najslasnijim jelima, a za stolom mnoštvo ljudi; kao i u paklu, i oni su za uzimanje hrane imali štapiće dulje od metra. Razlika je bila jedino u tome što su ovdje ljudi za stolom bili veseli, uhranjeni i pucali su od smijeha.

»Ali, kako je to moguće?« upita samuraj. Anđeo se nasmiješi. »U paklu se svatko muči da dohvati hranu i da je prinese vlastitim ustima, jer tako su se ponašali na zemlji. Ovdje je obratno: svaki štapićem uzme hranu i gleda kako je ponuditi bližnjemu, jer oni su se tako ponašali i na zemlji.« Raj i pakao su u tvojim rukama.

Poruka: mnogi se često umore od zajedništva dok ne dođu u sitauciju kao u ovoj priči. Neki ovo svate tek kad se od svakoga udalje: u zajedništvu se daruje, a ne gubi se, nego se darujući dobiva. Jer Bog stoji uz nas i iza nas kad darujemo.

(B. Ferrero)

 

Prometna nesreća

Neka se mlada žena vraćala autom s posla. Vozila je pažljivo, jer je auto bio nov, dan ranije kupljen pretežno muževljevom ušteđevinom. On se je dugo mnogočega odricao da bi si mogao takvo što priuštiti. Na jednom križanju ona je bila pomalo neodlučna i udarila je svojim blatobranom u branik jednog drugog automobila.

Nesretnica je udarila u plač. Kako će to reći mužu? Vozač drugog automobila bio je ljubazan, ali je zahtijevao da razmijene podatke. Žena je tražila dokumente u velikoj žutoj omotnici i usput pronašla komadić papira na kojem je čvrstim muškim rukopisom bilo napisano: »U slučaju prometne nesreće... sjeti se, dušo, ja volim tebe, a ne auto!«

Pamtimo dobro: važni su ljudi, a ne stvari. Koliko toga poduzimamo da sačuvamo stvari, strojeve, kuće, poduzeća, materijalne pothvate! Kad bismo toliko vremena i pažnje posvetili ljudima, svijet bi drukčije izgledao.

(B. Ferrero: Ponekad je dovoljna sunčeva zraka)