HKM Frauenfeld

Nema skupine u Hrvatskoj koja se ne buni i ajmeče. Seljaci, radnici, državna birokracija, studenti... svi od države nešto fektaju, sklanjajući se pod skute bilo sindikata, bilo ideologija. No ima jedna skupina ljudi koja nema ni ideologije ni sindikata, koja od države niti što traži, niti što očekuje, skupina koja je u svim režimima samo davala i zauzvrat bila ismijavana, od literature preko filma do popularne kulture: gastarbajteri.

Čovjek stila odijevanja nazvan “maneken s banhofa”, čovjek koji čačka nos dok vozi mercedes, ne zna sastaviti tri rečenice, pa je stalna meta humora tipa Ante Tomić i ostalih arijevaca. To je u kolektivnom imaginariju gastarbajter. U prošlom režimu Tito je obilno profitirao na njihovim devizama koje su slali kući. Kada bi dolazili na “urlaub”, bili su tretirani kao emigranti, ustaše, potencijalni reakcionarni elementi. Udbaši su ih po katoličkim misijama uhodili, neke i ubijali, bdijući nad njihovom protudržavnom djelatnošću. Njihov pak novac im nije bio sumnjiv i primitivan.

I nastankom ove države oni su bili prvi i najvažniji izvor novca za obranu. Nema političara koji nije torbario među njima. No ni od prošle ni od ove države nisu nikada dobili ništa, niti su tražili, tek zazor, bilo ideološki, bilo civilizacijski. U mnoštvu jubileja koje ova država obilježava jedan prolazi sramotno tiho. Prošlo je pola stoljeća od dana kada je drug Tito otvorio granice, a vojska Hrvata, mahom bosanskohercegovačkog podrijetla, krenula je na “privremeni rad” u zapadnu Europu. Muka je to bila. Ostaviti ženu i djecu i bez riječi stranog jezika otisnuti se u strani svijet. Mnoštvo ih je, što od nesnalaženja, što od kulturološkog šoka, što od nostalgije, propalo i povuklo obitelj u propast. No velika većina je uspjela, i više nego solidno zarađivala, te omogućila svojom žrtvom i teškim radom pristojan život svojoj obitelji.

Ti su ljudi (i) danas bitni za ekonomije svojih zemalja, više nego svi Sanaderi i Račani zajedno. U Hrvatskoj “čisti” novac koji od njih svaki mjesec pristiže iznosi 3,3 posto BDP-a (podatci stari dvije godine). U nekim “zemljama regiona” bez njihovog novca bi doslovce propale države. U Bosni i Hercegovini to je 20 posto BDP-a, kao i u Albaniji ili na Kosovu, dok u Srbiji i Crnoj Gori novac gastarbajtera iznosi oko 10 posto BDP-a. Bez privilegia. Za usporedbu - u Hrvatskoj se svakom strancu koji dođe ljetovati i donese nešto eura ljube stopala, a udjel turizma u BDP-u, zavisno od izračuna, iznosi od 5 do 7 posto (prema D. Mikuliću). Kako su mnogi od tih ljudi danas u mirovini i primaju jako lijepe “pemzije” koje svaki mjesec sjedaju u “naše” banke, od toga novca mnogi naši gradovi, kao Đakovo primjerice, unatoč visokoj nezaposlenosti, uživaju sasvim pristojan standard, budući da ovi starci i dalje pomažu svoju “nejač” od trideset-četrdeset godina starosti.

Ako se dižu spomenici svemu i svačemu, nije li došlo vrijeme da Hrvatska podigne spomenik i tim ljudima koji nikada ništa ni od koga u ovoj (i bivšoj) državi nisu tražili, samo su davali i daju. Ne traže oni spomenike, nije to njihov stil. To treba učiniti kao socijalnu provokaciju: Vjerovali ili ne, postoji u ovoj zemlji skupina društveno korisnih individua bez cehovskog udruženja, bez sindikata, bez spomenica, bez privilegija, bez stranačke logistike, bez medijske potpore i zaštitnika, bez poticaja, bez subvencija, bez prava na besplatno ovo ili ono. To su ljudi kojima se cijeli životni program svodio i svodi na, za ovu državu, “spis” neprihvatljiv i “fašistima” i “antifašistima”, a zove se: Mein Kramp.

Ivica Šola